U oktobu 2014. kada je Vladimir Putin bio specijalni gost na vojnoj paradi njemu u čast povodom 70.godišnjice ulaska Crvene armije u Beograd, ta je bliskost bila savršeno očigledna. Tada se međutim, oprezno spekulisalo, da pravi razlog odustajanja od gradnje Južnog gasnog toka nije Bugarska. Već da je Aleksandar Vučić, tada kao premijer, navodno odbio da potpiše neki od sporazuma u tom “gasnom paketu” razočaravši Putina usred Palate Srbija u Novom Beogradu. Ruska diplomatija je smatrala za zgodno i korisno, da se potpuna krivica pripiše Sofiji, budući da je Bugarska članica EU i NATO, za razliku od neutralne Srbije.
Ipak, ove tvrdnje nikada nisu potkrepljene opipljivim podacima i dokumentima. Moskva je narednih godina, tradicionalno u jesen, ugošćavala Vučića, ali i Tomislava Nikolića dok je bio predsednik, i naravno, u svako doba godine neizostavnog Ivicu Dačića. Sada, kada Vučićev plan za konačni sporazum sa Albancima, počinje da liči na nikad objavljenu Nikolićevu platformu za Kosovo – dakle, na pretpostavke koje svako može da izmišlja u skladu sa svojim doživljajem Vučića – čini se da politički oktobar u odnosima sa Moskvom nikada nije bio hladniji. Vučić je više primljen kao klijent i poslovni partner koji kupuje ruski gas, a manje kao bliski saveznik. I izgleda da mu je rečeno i šta su zahtevi u vezi sa tim – Južni tok, u zamenu za podršku njegovom planu za Kosovo.
To, ukoliko, uporedimo protokol koji je sada imao u Moskvi – bez zajedničkog obraćanja novinarima nakon razgovora sa Putinom, i bez uzvratnog simboličnog poklona, barem kako su preneli mediji, čak sa potpuno praznim prvim danom koji je morao da “popunjava” nošenjem stativa kamermanima i susretom sa glumcem Milošem Bikovićem.
Koliko 19. decembra prošle godine, Vučić je dobio od Putina na dar ikonu Svetog Save, pun tretman što se protokola tiče, čak i posetu naučnom zavodu odakle su objavljene čuveni snimci eksperimenta sa psom, izvedenog samo zbog predsednika Srbije. Međutim, tada je Vučić pomagao Putinovu predsedničku kampanju. Praktično je ta kampanja za Putinov reizbor i otvorena Vučićevim boravkom i podrškom. Predsedniku Srbije uzvraćeno je posetom Sergeja Lavrova u februaru sledeće godine, usred Vučićeve beogradske kampanje. Uzgred, Vučić voli inovacije na političkoj sceni Srbije, a jedna od njih je da lokalnu kampanju vodi kao da je državna – sa najvišim funkcionerima partije i vlasti, sa više izbornih štabova, sa potupnom logistikom… Svaki izbori su mu državni u malom, i svake vodi lično Vučić svojim imenom i na svoju veliku državnu temu, makar bili na nivou Dragačeva. I zato poseta ministra Lavrova nije bila nebitna, budući da je Vučić finiš beogradske kampanje imao u Berlinu i Zagrebu.
Glavnoj Vučićevoj sadašnjoj poruci – da Srbija kada se sporazume (razgraniči) sa Albancima neće ući u NATO se izgleda veruje, ma koliko list Komersant izražavao sumnju u to. Ali, se veruje samo u opipljivoj meri gasnog aranžmana.
Za razliku od opozicije u Srbiji, Vučić deluje da je potpuno svestan da njegova politika novog identiteta može da ga odvede u ćorsokak, uprkos svoj moći koju sada ima. Ukoliko u gradnji tog novog identiteta, naglo ostane bez vidljive podrške Rusije, njemu se može desiti Peti oktobar, ali na obrnut način. Mada se ovde godinama fiktivno “uvežbavaju” scenariji ukrajinskog “Majdana”, verovatnoća je na strani događaja kao što je makedonski referendum, samo uz mnogo jače posledice. To naravno ne vidi Saša Janković koji skvotuje (naseljava napušteni) politički prostor Petog oktobra, jurišajući na epohu početka 2000.tih kada je Evropska unija primala nove članice “šakom i kapom”. Vučić sigurno neće biti taj koji će zaustaviti evrointegracije Srbije svojom iracionalnom političkom odlukom, a Briselu, kao i Berlinu ali i Parizu, nešto što najmanje odgovara u ovom trenutku je još jedna kriza. Ako im uopšte bude i odgovarao Vučićev odlazak sa vlasti, to će biti samo u korist opcije koja ima veliku podršku građana, i sa kojom će oni odmah nastojati da uspostave zajedničku platformu šta god da je njena prividna politička orijentacija.
Malobrojnošću svojih pristalica i pogrešnom simbolikom, Janković je uspešnije od ostalih, uspeo da tu moguću buduću opciju gurne ka desnom polju. To koliko je simbolika pogrešna, suvišno je i podsećati. Peti oktobar se desio posle rata na Kosovu i intervencije NATO. Janković koalicioni partner Dejan Bulatović, paradira po medijima sa lutkom sa loše napravljenim Vučićevim likom. Lutka sa likom Slobodana Miloševića nošena je pre tog rata, tokom protesta 1996797, kada niti je Miloševićeva vlast pala, niti je rat sprečen. Može se diskutovati i o spornoj ulozi Zapada koji je podržao Zorana Đinđića, Vesnu Pešić i Vuka Draškovića u toj meri da samo putuju po zapadnim prestonicima i razgovaraju sa ministrima i zvaničnicima.
U Beograd je međutim, poslat španski diplomata Gonzales da posreduje u donošenju leks specijalisa i spasavanja Miloševićeve vlasti. Delovi Miloševićevog establišmenta, i tada su kao i 5. oktobra 2000. bili spremni da se nagode sa opozicijom i predaju vlast, već su se obogatili u ratovima u Hrvatskoj i Bosni i nisu hteli totalni sukob sa Zapadom. Uostalom, šefovi tajne i javne policije Jovica Stanišić i Radovan Stojčić Badža, prema svim dostupnim izvorima, sedeli u u zatamnjenom autu i pratili lično koji je odziv demonstranata, pazeći da se ne upotrebljava prevelika sila, da se ne bi sasvim razbežali. Tek u danima pri kraju protesta, stupile su u dejstvo grupe maskiranih batinaša, iz specijalnih antiteroritičkih jedinica, koje su nasumično tukle demonstrante i novinare na Terazijama.
Sve to ukazuje da je rascep u bezbednosnim strukutrama već tada postojao. Jankovićeva obrada svih tih događaja, da on tada jeste sedeo kao niži činovnik u Vladi, ali da nije izdao evropsku ideju, vodi samo jednom zaključku. Tako bi Peti oktobar mogli da “skvotuju” i Vučić i Dačić. Ni oni tada nisu baš bili prvi ešalon vlasti, mada se sada tvrdi da jeste. I oni bi isto tako mogli da kažu da su se promenili i da nisu i neće izdati evropsku ideju Srbije, s tim što možda Evropu doživljavaju malo šire – do Vladivostoka.