srpski english

Kolumne / Kako je Kija Kockar razvodnila Deveti i ojačala Deseti kongres SPS?

Jedan stari socijalista, koga inače znam od osnovne škole, bio je delegat i na nedavno završenom - jubilarnom Desetom kongresu ove partije. I pazite šta mi kaže na moje pitanje kako je bilo? Ovakav švedski sto nije bio ni u vreme Miloševića. 

Kako je Kija Kockar razvodnila Deveti i ojačala Deseti kongres SPS?

Kolumne / Kako je Kija Kockar razvodnila Deveti i ojačala Deseti kongres SPS?

Jedan stari socijalista, koga inače znam od osnovne škole, bio je delegat i na nedavno završenom - jubilarnom Desetom kongresu ove partije. I pazite šta mi kaže na moje pitanje kako je bilo? Ovakav švedski sto nije bio ni u vreme Miloševića. 

autor teksta
Zoran Panović | Nedeljnik | Beograd 22. Jan 2019 | Kolumne

A, sećam se kad je Koštunica prihvatio SPS i kad su se oni lagano vraćali iz petooktobarske kontuzije, da mi je isti socijalista živopisno govorio kako su se nakon Koštuničine ruke prihvatanja u njegovom opštinskom odboru SPS (čemernom posle 5. oktobra), očas posla skupili pasivizirani članovi, kako su došli i oni sa sela, kako se zaigralo i kolo. Živnula partija, govorio mi je tada.

Čak mi jedan politički stilista kaže ovih dana kako Dačić u poslednje vreme sve više izgleda sovjetski. Otuda i više samopouzdanja. Otvoreno je Ivica rekao delegatima na Desetom kongresu - izabrali ste me ( četvrti put od 2006), sad morate i da me slušate - i time potvrdio famozni demokratski centralizam, kao način vladanja u SPS. Simpatično, kako samo on to ume, Dačić je parafrazirao Lenjina i zapretio mangupima u socijalističkim redovima, kao što je to oko Nove godine uradio i Vučić preventivno njegovima koji šuruju s opozicijom. Iako još uvek ne monolitne, ovakve autoritarno ustrojene liderske partije, kao SNS i SPS ne podnose frakcionaštvo. Čega i nema na nekom idejnom planu u SPS. Čovek upoznat sa unutrašnjim životom ove partije i njenom DNK kaže mi da se na poslednjem kongresu čuo Dačićev govor koji je zaista imao ideološku potku, ali da je to samo obična ljuštura i farsa, jer SPS trenuno nema, smatra on, nikakvu ideologiju - sem održanja na vlasti i uživanja u njenim privilegijama, dok su navodna frakcijska trvenja rešena politikom namirivinja, kako se to kolokvijalno kaže.

Jedina frakcija koju bi SPS uslovno mogla da ima - bila bi, kaže mi cinično moj sagovornik - ona Vučićeva, a koja se u ideološke finese razume ko baba u zviždanje. Oni se samo plaše da Vučić preterano (nepovratno) ne zaoštri situaciju pa da SPS ponovo mora da se nađe u nekakvoj predpetooktobarskoj situaciji.     

   Đorđe Milićević, portparol SPS i potpredsednik Skupštine Srbije, ističe da se socijalisti ne plaše pretnji novim 5. oktobrom, da se nisu plašili DOS pa neće ni Đilasovog Saveza za Srbiju, ali svaki politički psihoanalitičar lako bi ustanovio da na tom polju postoji izvesni instiktivni nemir, i da je ohrabrivanje potreba da se on (nemir) odagna. Kao što, s druge strane, i trezvene snage u opoziciji, poput Borisa Tadića, diskretno ukazuju da lustracija ne može biti totalna po dubini i širini, već da se mora odnositi samo na one čija je kompromitacija takva da onemogućava bilo kakvu saradnju. Naravno da će se iskusni Tadić, verovatno delom i zbog jakobinaca u opoziciji, konsternirati i samom nečijom pomisli, da posle iskusta s njim i s Koštunicom, SPS ponovo okrene ćurak i uđe u neku neodosovsku vlast, ali će politički pismenim opozicionarima ukazati da će većine sutra teško biti bez delova sadašnjeg režima. Možda baš teško bez SPS. I Tadiću je najbitnije da se Vučić i njegova klika delegitimišu do mere da oni nisu u  stanju nikake iole demokratske izbore da organizuju, te je jedino relevantno pitanje - neizborni modalitet odlaska Vučića s vlasti. Što opet, s druge strane, tera režim i njegovog vođu, krajičkom (pod)svesti, da pitanje svog opstanka tretiraju kao eshatološko. Što je prilično neurotična pozicija.

Uspela novogodišnja tabloidna fora, bio je susret Dačića, Šešelja i Kije u Ministarstvu spoljnih poslova gde je tema bila čija je više Kija Kockar - pobednica prve Pinkove Zadruge i ultimativna instant selebriti zvezda Srbije u 2018. Taj istorijski  susret je u izvesnom smislu zaista paradigmatičan jer je bio i povratak tekovinama patriotske vlade Mirka Marajnovića i simboličko udaljavnaje od principa Devetog kongresa SPS koji su ipak relativizovani na ovom Desetom.     

Neki su se ponadali da će ono što je za Komunističku partiju Jugoslavije bio Šesti kongres (1952), dakle kongres destaljinizacije partije, transformacije KPJ u Savez komunista, a Narodnog fronta u Socijalistički savez radnog naroda, to za SPS biti Deveti kongres (decembar 2014). Hajmo na trenutak u Sava centar iz decembra 2014: Dačić u uvodnom delu citira nemilice: Konfučija, Tita, Svetozara Miletića, Svetozara Markovića, Abrahama Linkolna, Hegela… Ni Slobu Miloševića, kamoli Šainovića i Mirka Marjanovića. Tada se još činilo da bi Sloba da može verovatno bio sa Šešeljem u radikalima, a posle Desetog kongresa čini se da bi se Sloba ipak vratio kod svojih crvenih.

Uostalom i Vučić im je kao gost rekao da je svetan da njega nikada neće voleti kao Slobu (naravno ne kao Slobu, bivšeg muža Kije Kockar). Na Desetom kongresu Šainović i Milan Milutinović izgledali su kao bardovi misli i prakse, iako je Šainović, kad sam ga jednom slučajno sreo u Njegoševoj ulici u Beogradu nakon dolaska iz haškog sužanjstva, izgledao i govorio pa još malo kao decentni intelektualac koji se upravo zaputio na neku tribinu kod Borke Pavićević u Centar za kulturnu dekontaminaciju. Pa i prvi idelog SPS Mihailo Marković je još za života učešćem u stvaranju i idejnom uobličavanju Vulinovog Pokreta socijalista pokazao šta misli o reformisanoj SPS. Danas se maltene izgubia differentia specifica, između Dačićeve i Vuliove partije. Ne mogu zaboraviti jedan stari Pinkov format u kome su se u duelu sreli, između ostalih, Bajatović i Vulin. I dobro su se posvadili. Toga danas nema. Jer nema ni razloga.

Kako se bude približavalo obeležavanje dve decenije od početka NATO agresije ta će bliskost narodne levice (koja podrugljivo odbacuje onu Gorbačovljevu - više socijalizma - više demokratije), biti još jasnija, jer uprkos spoljnoj politici čaršijo na sve četiri strane, glavnu reč u ovoj zemlji ipak vode radikali i julovci, pa i SPS je otuda danas mnogo bliži duhu vlade Mirka Marjanovića nego duhu mirenja u dva bola sa Tadićem 2008. Iako je to bila velika ideja za male igrače - da se na fonu moderne evrolevice redefiniše politička scena, da se izađe iz vrzinog kola devedesetih, i da onda i Vučiću bude lakše da organizuje liberalni deo scene. U devedesetim smrdi, ali je bar toplo. I zato se mnogi raduju povratku u njih. Najlepše je kad postojimo mi i oni. 

Na Devetom kongresu pod sloganom Odgovorno za budućnost, Dačić je diskretno uveo pomenuti demokratski centralizam kao princip. I još nešto bitno, a što je sad sa Šešeljem apsolutno banalizovano preko Kije Kockar kao medijuma: Pazite na formulaciju – šešeljevcima’ u SPS Ivica je tada s kongresa uputio javni ukor pred isključenje. Oni su ostali potuljeni i mogli su se tek osetiti u polovičnom aplauzu kad je Dačić kurtoazno pomenuo Miloševića. I još ga malkice iskritikovao poređenjem da se, eto, nekad (pod Miloševićem) održavao referendum protiv prisustva posmatrača OEBS na Kosovu, a da će od Nove godine (2015) oni (tačnije on) predsedavati OEBS skalameriji.

Tabloid koji je ekskluzivno objavio reportažu sa susreta u Ministarstvu spoljnih poslova, formalno je konstatovao da su Dačić i Šešelj tobože ljuti protivnici. Doduše bilo bi možda preambiciozno da su upitali Kiju Kockar koja je još ranije bez njenog znanja, kako kaže, učlanjena u SPS, šta misli na to što je na Devetom kongresu Dačić precizirao kako je Šešelj najveći promašaj Miloševića. Formalno jeste. Suštinski nije. Jer Milošević je u duši ipak bio dovoljno radikal. Verbalno i scenski učtiviji. Malo zbog stidljivosti uštirkanog provincijskog štrebera, a daleko više zbog očuvanja vlasti i jake komunističko-birokratske inercije, to nije mogao biti otvoreno devedesetih (sem da razgali dušu i kaže kao mu je Šešelj omiljeni opozicionar), ali je to u Hagu, rasterećen ovih stvari, mentalno ostvario. Ali u SPS je bilo mnogo ketmana koji nisu bili prirodni radikali. Sad SPS postaje opet Miloševićeva partija. Njegova posthumna sigurna kuća.

Sećate li se kako smo nekad i na ovom mestu pisali o softferu Branko Ružić jer je on bio programiran tako da u pravilnim vremenskim intervalima kaže nešto tobože protiv Vučića i kao iznervira Dačića. Sad ka je Ružić ministar u Brnabićkinoj vladi, sad kad njegov kolega ministar Aleksandar Antić, skoro pa đinđićevski tvrdi da SPS i SNS dele istu viziju moderne Srbije, proces je obrnut od vremena samokrtike zbog politike koja je isprovocirala 5 oktobar. Ovoga puta antivučićevski elementi u SPS postaju pritajeni i ketmanovski.

Dačić je na Devetom kongresu rekao da ovi njegovi socijalisti neće biti utopisti, ali pitanje je koji su danas posle Desetog limiti i resursi pragmatizma SPS u stisku SNS. Sem pevanja, jedino polje gde Dačić nije inferioran u odnosu na Vučića, jeste ruska karta.

Promenjen je na Devetom kongresu i logo – u retro zvezdu u pokretu koja neodoljivo podseća na estetiku starog Saveza komunista. Dakle, zovite nas crveni i zabole nas, poručio je indirektno tada Dačić kao što demokrate nikad nisu smeli da kažu – mi smo žuti i zabole nas. Za razliku od protesta iz devedesetih, ovi protiv krvavih košulja ne skandiraju bando crvena! Kao da Dačić nije toliko interesantan, a crvenih za razliku od devedesetih, bar formalno ima i među pet miliona. Inače, ako niste znali Radomira Konstantinovića je nerviralo što se devedesetih skandiralo bando crvena.  

Šteta što je ona zvezda petokraka u nekoj vrsti sprinta iskorišćena kao logo poslednjeg 14. kongresa Saveza komunista Jugoslavije 1990. jer bi se i ona lepo uklopila u novi imidž SPS te 2014. Ta tada nova SPS petokraka je u stvari četvorokraka zvezda vodilja ka EU, objasnila je, zamislite ko – Dijana Vukomanović, koja je onda u SPS bila zadužena za idejni misticizam, a sada je u narodnjačkoj desnici Vuka Jeremića. Onaj moj socijalsta mi kaže i da je od zvezde sad na Desetom ostala ljuštura. I da bi isto bilo, u smislu idejne simbolike, i da nam je krastavac simbol. 

Grčki premijer Cipras kao počasni gost na Desetom kongresu, nije ostavio neki ustisak kao brat levičar.Više se kandidovao za Dačićevog i Vučićevog Micotakisa, spremnog ako treba da ode u Laktaše kao što je nekad onaj na Pale. Ali, za sad još nema potrebe za tim. Bilo bi zaista bizarno reći da je Dodik dobio pozivnicu da bude gost Desetog kongresa SPS zato što je levičar - nezavisni socijaldemokrata. Onda bi i Nenad Čanak bio na taj način počastvovan. Dačić se nije obratio radničkoj klasi Republike Srspke, niti je tražio pravdu za Davida. Dačić je nacionalna levica (i kod Ciprasa je to danas bitnije od internacionalizma), a stalno pozivanje na Tita i kontinuitet sa Savezom komunista, naglašeni i na Desetom kongresu, zbog Dačićevog političkog umeća i šarma nisu u suprotnosti sa lajt restaljinizacijom partije i države.

I bez kravate, Cipras danas više liči na Gorana Svilanovića nego na neokomunistu. Nešto harizme je ostalo. Ali, ona se neće preliti na Borka Stefanovića koji je zbog Sirize našao modnu liniju da napusti DS. I po poslednjem srdačnom susretu sa Vučićem i Dačićem, Cipras kao da je od levičarskih idela s kojima je došao na vlast (britanski tabloidi su Ciprasa januara 2015. poredili sa Lenjinom), bliži Baćevićevom faraonskom projektu plovnog puta za Solun. Posle Pireja, Smedereva i Bora, postaju li takve priče manje utopističke? Da izgleda tek dolazi vreme koje je najavio tada neshvaćeni ministar rudarstva Milan Bačević (danas ambasador u Kini), prijatelj Tomislava Nikolića (Dragica mu je prija). A, sećate li nekad kako je reformski Vučić poručivao svom raskalašnom narodu – ‘Nisam vam ja Cipras’

Vučić je zajedno sa Ciparsom došao na Kongres SPS posle sastanka sa premijerom Bugarske Bojkom Borisovim i Rumunije Vjorikom Danćilom. Za predsednika Srbije pitanje levice je isto što i za Koštunicu Haški tribunal koji dan posle Petog oktobra – deveta rupa na svirali. Zamislite koliko je i sadašnjem Dačiću bitan jedan Varufakis? Ni upola kao Halid Bešlić.

Govoreći kao gost na Desetom kongresu SPS, Vučić je podsetio je da je on pre nekoliko godina bio za koaliciju sa socijalistima, iako SNS-u SPS matematički nije bio potreban, ali da politika nikada nije matematika i da je znao da bez njih ne mogu i ne smeju da idu političke promene. Ali, posle izbora čiji bi standardi u nekom sklepanom kompromisu bili aminovani od opozicije, matematičko pitanje SPS postaje urgentno. Dačić se stabiliozovao u rejtingu. Ima i internih istraživanja koja tvrde da SPS i raste.

Danas termin sanaderizacija najpre označava moć balkanske države na putu ka EU da hapšenjem ključne političke ribe doživi tranzicionu katarzu. Ali primer bivšeg hrvatskog premijera Ive Sanadera prvobitno je poslužilo za drugo političko značenje: Sanaderizacija je značila izvesnu detuđmanizaciju: Formalno se održavao kontinuitet sa ocem nacije, negovao se kult Domovinskog rata, ali je mentalno Oluja bila završena. Srbi u Hrvatskoj su bili postali deo evropske agende, makar pragmatično, a Hristos se rodi na Božić nije zvučalo izveštačeno. HDZ je napuštala autoritaran Tuđmanov model, i od rigidne desničarske, ksenofobne, partije postajala demohrišćanska. Dačić je internom pobedom nad Vučelićem stvorio uslove za sanaderizaciju SPS, kao što su pravljenjem SNS Nikolić i Vučić sanaderizovali radikalski politički prostor.

Sad su procesi obrnuti: Sećam se nakon odluke Haga da vrati Šešelja u Srbiju kako su mi neki Vučićevi saradnici panično govorili kako ovog vraćaju da destabliziju Vučića, dok sad Šešelj postaje moralni monitoring Vučićeve vlasti, vrlo frendli iako formalno opozcija, politički veteran koji zaista ostavlja utisak da se u srpskom imaginarijumu i dobro zabavlja jer njegove vrednosti pobeđuju u Srbiji. Susret sa Dačićem i Kijom Kockar u Ministarstvu spoljnih poslova je primer za to. Naprednjaci se rešešeljizuju, dok se socijalisti remiloševićizuju.

A, čekate li vi i dalje novog Koštunicu?      

Komentari

Poštovani pre kontaktiranja najljubaznije vas molimo da se upoznate sa našom politikom o privatnosti.

demostat komentari

Ђорђе Ивковић

"А чекате ли ви и даље новог Коштуницу?" Шта ће нам нови, имамо Воју. Чињеница: Најбољи српски државник последњих 70 година. Нема другог, пре него што вратимо монархију. Вас ће прогутати лустрација. 30. Jan 2019
Kolumne
BG
BG

Kad bi beogradski izbori bili sad u nedelju 24. marta, opet bi sve zavisilo od p...

Za i protiv
Za i protiv

Nakon što je postao novi predsednik zagrebačkog Dinama, proslavljeni fud...

Kolone - virus za opoziciju
Kolone - virus za opoziciju

Vučićevo javno obraćanje prekinulo je Topalkov nastup u „Šarenic...

Hrvatska i Srbija - ko kome soli pamet
Hrvatska i Srbija - ko kome soli pamet

Njihove relacije i zagrebački susret u jesen 2018. ipak su bili iskreniji od on...

PZND
PZND

Planeta Mars ima dva satelita – Fobos i Deimos – koji su među najma...

demostav
NAJČITANIJE
Ko koliko zarađuje u Evropi
Ko koliko zarađuje u Evropi

Plate  zaposlenih u  Srbiji među najnižima u regionu i Evropi Prose...

NATO od Srbije udaljen tri godine
NATO od Srbije udaljen tri godine

  U svakom društvu, postoje teme koje se radije preskaču. Određen...

Albanija: Izbori na najvećoj evropskoj plantaži marihuane
Albanija: Izbori na najvećoj evropskoj plantaži marihuane

Na ulice Tirane je 13. maja izašlo više desetina hiljada ljudi koj...

Predsednik Demokrata Crne Gore ekskluzivno za Demostat
Predsednik Demokrata Crne Gore ekskluzivno za Demostat

  U junskom istraživanju crnogorskog Centra za demokratiju i ljudska pr...

Izgradnja autoputa Pakovraće - Požega do kraja godine pod znakom pitanja
Izgradnja autoputa Pakovraće - Požega do kraja godine pod znakom pitanja

* Pomeranje zadatih rokova za završetak deonice Preljina - Požega je u...

2024. Sva prava zadržana.
Zabranjeno je svako kopiranje sadržaja sajta.

UŽIVO
Ovaj sajt koristi "kolačiće" kako bi se obezbedilo bolje korisničko iskustvo. Ako želite da blokirate "kolačiće", molimo podesite svoj pretraživač.
Više informacija možete naći na našoj stranici Politika privatnosti