srpski english

Drugi o nama / Umesto u frižider, gledamo u televizor

Umesto u frižider, gledamo u televizor

Drugi o nama / Umesto u frižider, gledamo u televizor

autor teksta
Dijana Ivanov Kadić | Nova ekonomija 2. May 2017 | Drugi o nama

Razgovor: Dijana Ivanov Kadić i Sreško Mihailović

Srećko Mihailović, sociolog i istraživač javnog mnjenja, koji je odlično prognozirao rezultate nedavno završenih predsedničkih izbora, kaže da nije siguran da li su svi koji je trebalo, mogli da pretpostave ko će pobediti na tim izborima. 

Na nedavnim predsedničkim izborima smo unapred mogli da pretpostavimo ko će biti pobednik, da li je sada jasnije i ko su sve gubitnici?

 Nisam siguran da su svi koji su trebali mogli da pretpostave ko će pobediti na drugoaprilskim predsedničkim izborima. Da su Vučićevi konkurenti znali da će on učiniti sve da bi pobedio, zar nije bilo logično da neki od njih odustanu od kandidature, a drugi da redefinišu svoje startne ciljeve. Na primer, kada se kao naprednjački „siguran kandidat“ (kao „siguran glas“) vaspostavio Aleksandar Vučić, da su učešće u predsedničkoj kampanji definisali kao predkampanju za osnivanje nove političke partije (što su namere, kako se priča, Saše Jankovića i Vuka Jeremića). No, nesumnjivo je da su svi relevantni istraživači, pogotovo oni koji su imali priliku za kontinuirana istraživanja javnog mnenja, znali ko će dobiti natpolovični broj glasova.

 

 Hoćete da kažete da su drugi kandidati imali vremena da shvate da im se unapred nameću odredjena pravila igre i da je bilo pitanje hoće li u njima učestvovati ili ne?

 Izborni pobednik je nametnuo svoja pravila igre, svoje uslove za predizbornu kampanju, odredio ulog u koji se igra, a izborni gubitnici su sve to prihvatili, gotovo bez reči. Vučić je odredio podelu na predsedničkog kandidata i predsedničke protivkandidate. Ovi drugi su tokom kampanje stalno igrali „u gostima“, na tudjem terenu. Nisu uspevali da izgrade puni identitet, već su ostali na polovičnom identitetu pokazujući šta oni nisu (oni nisu Vučići), ali ne šta oni, ustvari jesu. Njihova priča nije bila „Ja ovo ili ono“, nego „Vučić je ovo ili ono“. Tako su celu priču sveli na priču o Vučiću. Nije ništa čudno što je on sebe stavio u centar sveta, urbi et orbi – ali je čudno, nelogično i apsurdno što su to učinili i njegovi takmaci. Toliko su radili protiv sebe, da su pojedini komentatori i „analitičari“ počeli da tvrde da su pojedini kandidati, u stvari Vučićevi mamci.

 Ključni indikator kapaciteta opozicijskih kandidata bilo je mlako reagovanje i faktičko odsustvo primerene reakcije javnih ličnosti i opozicije na napad na Natašu Jeremić. To odsustvo stava predstavlja paradigmu koja objašnjava akcionu nemoć opozicije i neodgovornost inteligencije.

 Medjutim, priča o izbornim gubitnicima može se izmestiti iz ravni u kojoj obitava desetina bivših aspiranata na predsedničku titulu i partije koje su ih podržavale, i smestiti u ravan u kojoj se kao izborni gubitnici pojavljuju „tranzicione žrtve“. Za Vučića su češće od ostalih glasali oni koji imaju 11 i manje godina školovanja i oni koji imaju više od 65 godina, dakle oni koji su gubitnici više od drugih.  

 

  foto: www.mc.rs

 

Vaše nedavno istraživanje je pokazalo da se u Srbiji više veruje u čvrstu ruku nego u demokratiju, što postaje i globalni trend. Odakle ta sklonost ka vodji koja je kod nas primetna decenijama unazad?

 Najbrojnije pa i najžešće pristalice Titovog socijalizma, pristalice socijalističke patvorine koju je propovedao i krvavo sprovodio Milošević, pristalice DOS-ovske tlapnje o boljem životu, kao i pristalice ovog sada prinudnog upravnika Srbije u stečaju – imaju ista ili slična socijalna obeležja. Reč je o jakoj i širokoj podršci manuelnih radnika. Nema ta podrška istu motivaciju i strukturu u slučaju Tita, Miloševića, DOS-a i Vučića. Niti je, s druge strane, uvek reč o istom autoritarnom populizmu, ako je uopšte o tome reč.

 U svakom slučaju valja proveriti hipotezu o međusobnoj povezanosti donjeg dela radničke klase i pomenutih tipova vladavine. Ili je, možda, povezanost između izbornog opredeljenja za Vučića i nižeg obrazovanja (10-11 godina školovanja i manje), tek slučajnost. Jaka potreba za sigurnošću je u svakom slučaju zajednička odrednica svih tih motivacija podrške. Ovaj socijalni konglomerat u aktuelnoj situaciji radno bismo mogli nazvati „Vučićeva Srbija“.

 Nasuprot tome imamo srednju klasu koja je u određenoj meri spremna na rizik kako bi obezbedila socijalnu promociju, bilo da je u nastajanju kao četrdesetih i pedesetih godina prošlog veka, bilo da je u zenitu (sedamdesete i osamdesete godine prošlog veka) ili u nestajanju (prve decenije ovog veka). Taj konglomerat imenujmo kao „građanska Srbija“.

 Na kraju imamo i jedan socijalni konglomerat – „radničku Srbiju“ čiji je idealno tipski predstavnik – kvalifikovani radnik. Reč je o ljudima koji su nezaposleni, poluzaposleni ili su nekada bili zaposleni a sada su penzioneri. U ovoj grupaciji prepoznajemo i znatan broj srednjeobrazovanih radnika.

 Ove tri „Srbije“, tri konglomerata, čine društvenu osnovu podela koje se javljaju u ravni političkih i ideoloških vrednosti, ali i u ravni političkog predstavljanja.

 Prema istraživanju koje je obavio IIC Demostat prošle jeseni, autoritarna orijentacija, zbrkani odnos prema demokratiji, antipartizam, apolitičnost (uključiv izbornu apstinenciju) i etničku distancu nalazimo u sva tri pomenuta konglomerata, ali u različitom obimu. Najčešći su u entitetu koji smo nazvali „Vučićeva Srbija“, a nešto ređi u entitetu „građanske Srbije“, dok je „radnička Srbija“ u sredini.

 

 

U ravni političkog predstavljanja, i pored zbrke uslovljne razlikama između partijskih programa i njima nedosledne političke prakse, mogu se prepoznati nekoliko partijskih familija. Evo kako to izgleda u kontekstu rezultata drugoaprilskih predsedničkih izbora:

 

- kartel naprednjačko-radikalske familije: Aleksandar Vučić i Vojislav Šešelj - 60 posto

   glasova;

- građansko-liberalna familija: Saša Janković i Vuk Jeremić - 22 posto glasova;

- političko-antipolitičarska familija: Luka Maksimović - devet posto glasova; i

- familija opskurnih političkih egocentrika: Nenad Čanak, Saša Radulović, Boško

  Obradović, Aleksandar Popović, Milutin Stamatović i Miroslav Parović - devet posto    

  glasova.


U traženju korelacije izmedju ovako vidjenih rezultata nedavnih izbora i hipotetičke podele na tri socijalna entiteta, treba se prisetiti jednog više teorijskog a manje empirijskog, ali svakako izuzetno značajnog modela objašnjenja  „naše polumodernizacije“, odnosno prepreka koje stoje pred modernizacijom Jugoslavije iz poslednje trećine prošlog veka. Naime, jedan od najvećih sociologa ondašnje Jugoslavije, Josip Županov krajem šesdesetih godina lansira tezu o prećutnom savezu vladajućih političara i fizičkih radnika. Ona se zasniva na trampi slobode za sigurnost iz koje sledi da se radnici odriču slobode radi dobitka (ekonomske i političke) sigurnosti. Takvom koalicijom vlast dobija legitimaciju, a niži društveni slojevi, fizički radnici pre svih, zauzvat imaju obezbedjene osnovne životne uslove čime stiču egzistencijalnu sigurnost. Upravo u tom savezu političke elite i fizičkih radnika Županov nalazi temelj stabilnosti datog društvenog sistema. Ova konstatacija se inače naslanja na široko prihvaćen Županovljev (među neoliberalima omiljeni) koncept „egalitarnog sindroma“ i njegovog štetnog uticaja na ondašnji ekonomski razvoj. Iako je koncept egalitarnog sindroma nedavno u Hrvatskoj bio izložen argumentovanoj kritici (Danijela Dolenc i drugi), smatram da povezivanje društvenog ili klasnog položaja sa određenim tipom vladavine ima smisla, kako u godinama o kojima Županov govori, tako i danas.

 

Na osnovu svega što ste rekli koga je predstavljao Aleksandar Vučić odnosno ko su njegove pristalice?

 Naslanjajući se na koncept prećutne koalicije vlasti i odredjenih društvenih grupa iz donjeg dela društvene lestvice, pretpostavljam da se može naći u aktualnom slučaju, korelacija izmedju konglomerata koji smo nazvali „Vučićeva Srbija“ i političke opcije koju smo ovde odredili kao naprednjačko-radikalski kartel (pod apsolutnom dominacijom Aleksandra Vučića) koji je na izborima osvojio tri petine glasova.

 „Građansku Srbiju“ je na prethodnim izborima predstavljala gradjansko-liberalna familija, osvojivši nešto više od petine glasova ili tri puta manje glasova od „Vučićeve Srbije“.

 

A ko je predstavljao „radničku Srbiju“?

 „Radničku Srbiju“ na ovim izborima nije predstavljao niko, kao što je niko ne predstavlja ni u partijskom ni u političkom sistemu. Predstavljanje radničke Srbije svedeno je na medjusobno krvno zavadjene sindikate, a oni se plaše politike kao vatra vode. Izuzetak je USS Sloga i njen lider Željko Veselinović koji se ne libe političnosti i koji ne nasedaju na mantru svake ovdašnje vlasti i svih partija da je politika partijski zabran.

 

 Da li su u manjini gradjani koji veruju da njihov glas može da promeni stanje u društvu?

Na to pitanje je davno, još sredinom prošlog veka dao verovatno pravi odgovor „autor jedne knjige“, ekonomista u politikologiji, Entoni Dauns. Njegov odgovor je vezan za koncept birača kao „pametnog idiota“ (kako to jedan moj prijatelj prevodi), a inače reč je o modelu „racionalno neprosvećenog birača“. 

 Moj odgovor je malo drugačiji i iz druge perspektive. Ne želim da budem pretenciozan ali ja na to gledam odozdo, iz svoje „žablje perspektive“. Iako žablja perspektiva, sudeći po Njegošu („Ko na brdo, ak i malo, stoji više vidi no onaj pod brdom“), ne daje bogzna šta, valja obratiti pažnju na krupne žablje otvorene oči. Dakle, živite onoliko koliko vidite. Ako zažmurite, ne vidite ništa i ne gine vam lonac i lagano zagrevanje vode.  Skuvani ste a da niste osetili bol nestajanja.

 Drugi ekstrem je pretencioznost koju nam ulivaju političari, partije, aktivisti nekog- jedino pravog pogleda na svet i život. Vaš glas menja svet. Vraga menja bilo šta veliko!

 No, ako smo žablje buljooki, ako držimo oči i um otvorene, onda možemo da primetimo da naš glas za zeru pomera jedan od dva tasa na vagi koja meri naše građansko i ljudsko postojanje.

 (Bajku o racionalnom biraču nam je doneo rani neoliberalizam koji je i začeo ekonomiju politike iz koje proističe priča o izbornoj apstinenciji kao racionalnoj odluci ili isto tako racionalnom priklanjanju mišljenju većine, kao da to utvrđivanje „mišljenja većine“ ne traži trošak - vreme i napor.)  Ni u ekonomiji se ne može bez ostatka dokazati paradigma o racionalnom izboru, dok u politici tu paradigmu nalazimo tek mestimično.

 U stotinama upitnika koje sam sačinio ili učestvovao u njihovom sastavljanju, u prethodnih pedeset godina, gotovo sam se uvek suočavao sa izazvom da ispitanicima postavim pitanje: „da li očekujete da svojim društvenim činom, ili svojim političkim glasom, možete promeniti bilo šta“. Nikada nisam pitao tako nešto! Davno sam savladao lekciju profesora Vojina Milića koji nas je nekih davnih godina učio sociološkom metodu, da drugima ne postavljamo pitanja na koje mi treba da odgovorimo.

 

 Koliko je poverenje gradjana u ovu vlast i dokle predvidjate da će trajati?

 Poverenje u vlasnike vlasti i trajanje vlasnika vlasti – u neposrednoj su i jakoj vezi. Poverenje je emocionalni temelj legitimisanja vlasti najčešće znatno jači od racionlnog suda o dovoljnim razlozima za legitimaciju date vlasti. Nekolika istraživanja svedoče o visokom poverenju u Vučića, pa tako i naše, obavljeno prošle jeseni (IIC Demostat) pokazuje da se Vučić u javnom mnenju gotovo jednači sa Titom. Drugo je pitanje na čemu se zasniva poverenje u Tita ili Vučića ili Marka i Janka. Može se, na primer, razmatrati teza o „verujućim ljudima“ koji prinudno traže vođu u kojeg će verovati…To bi bilo neko, da tako kažem, iznuđeno poverenje. Ali i kao takvo, ono ima svoje trajanje i proizvodi posledice iste kao i neko autentično poverenje. I dalje, da li imamo poverenje u vođu kao takvog, poverenje u njegov rad ili u njegova obećanja („Tante za kukuriku“, mi njemu poverenje, on nam obećanje).

 

Ova vlast je na nedavnim predsedničkim izborima ponovo dobila legitimaciju čime je produžila svoje trajanje do 1922. godine, a ako sledeće godine budemo imali vanredne parlamentarne izbore, biće to još jedno legitimisanje i „overavanje“ ove vlasti, do pomenute godine. A onda im nedostaje još samo dve godine pa da se ostvari moja hipoteza o dvanaestogodišnjim ciklusima trajanja vlasti (ili ciklusa „opamećenja“) u Srbiji. Tako je Slobodan Milošević vladao od 1988. do 2000; DOS u različitim varijantama, od 2000. do 2012; i Naprednjaci sa Vučićem na različitim položajima, od 2012. pretpostavljam do 2024. godine.

 

 

 

 Koji je interes i Istoka i Zapada da daju svesrdnu podršku Aleksandru Vučiću?

 Zašto su Turci razgovarali (a možda i pregovarali) sa kodža Milošem (knjaz Miloš, Miloš Veliki, Miloš Obrenović)? Pa nisu imali nikog drugog naspam sebe, a i doneo im zobnici sa usoljenom Karađorđevom glavom!

 I „zapadu“ i „istoku“ u Srbiji treba jak (i poželjno, njihov) čovek. Em se s njim može razgovarati (da ne kažem pregovarati), em neći biti bezuslovno podložan prema drugoj strani. Nije toliko važno što jakost pokazuje prema našoj strani, već je važno što je jak prema drugoj strani. Nije važno što nije do kraja naš, važno je da nije do kraja njihov. I „Zapad“ i „Istok“ su takvog čoveka videli u Aleksandru Vučiću. Nema politike a da nije neki interes u pitanju. No to ne znači da se „zapadni kapitalizam“ i „istočni kapitalizam“ nešto posebno otimaju za „srpski kapitalizam“. Njihova podrška našem vođi je za njih „ništa“ koje može da im nešto donese.

 

 Da li očekujete da se i ubuduće šalju glavne političke poruke samo sa jednog mesta, ovog puta ne iz Nemanjine nego iz kabineta predsednika?

 Pogledajte u skorijoj istoriji, i u sadašnjosti našoj, da li mi imamo institucije koje funkcionišu po zakonu i pravdi ili imamo vodje i vodjice koji uzurpiraju institucije i rade po svojoj volji. Politički voluntarizam je naša sudbina, kao i političari koji ne razlikuju volunterizam od voluntarizma. Valjda im se rimuje!

 Lokaciju moći u Srbiji, odnosno obrazac srpske vladavine otkrio je Vuk Karadžić u vreme kada je upao u nemilost kod Kodža Miloša: „Danas u Srbiji Pravitelstva u pravnome smislu ove reči nema nikakvog, nego ste celo Pravitelstvo Vi sami. Kad ste Vi u Kragujevcu i Pravitelstvo je u Kragujevcu; kad ste Vi u Požarevcu, i ono je u Požarevcu; kad ste Vi u Topčideru, i ono je u Topčideru; kad ste Vi na putu, i ono je na putu.“ (Iz pisma Vuka Karadžića knezu Milošu Obrenoviću, napisano tačno pre 185 godina).  I kao da se u dvesta godina moderne srpske države ništa nije promenilo, barem kad je reč o vlasti i vladarima.

 

 Da li se nešto promenilo kad je reč o opoziciji. Čija je greška što u partijama opozicije vlada jedna vrsta haotičnog stanja?

 U opozicioni partijama nema opozicije, nema ni partija, i kao da nema ništa osim beskrajnih ambicija da se bude vlasnik partije. Partijice barem!

 Ne zna se ni ko je, a ko nije opozicija. Jedino se zna ko je vlasnik vlasti. Zar se opozicijom mogu zvati oni koji sanjaju da se prišljamče vlasti i ne libe se da to javno priznaju! Partokratska vladavina privlači više od bilo kojeg drugog tipa vladavine. Ko vinske mušice na sirće, noćni leptiri na svetiljku…Sve preletačevići i prilepci.

 Nema suvisle reči o opozicionim partijama bez analize temelja na kojem partije mogu da se grade. U pitanju je analiza političkih i socijalnih kapaciteta radničke i gradjanske Srbije i kapaciteta za njihovo političko predstavljanje. Radničku Srbiju danas u političkom sistemu ne predstavlja niko, građansku Srbiju još poneko i pomalo. 

 Radnička Srbija je davno izgubila bitku. U stvari, građanska Srbija nije ni imala šansi bez utemeljenja na radničkoj Srbiji. Tu pravilnost nisu uočili, a ako i jesu onda nisu razumeli ideološki i politički pedstavnici građanske Srbije. Otuda i imamo taj apsurd da gradjanstvo saučestvuje u urušavanju radništva. Uostalom, rad protiv svojih interesa, protiv samog sebe, u nas postaje uobičajen.

Političko potcenjivanje radnika i radničkih organizacija je u nas i teorija/ideologija i praksa. Onda je praksa nestala, a potom od kraja osamdesetih godina prošlog veka i teorija je pošla putem nestale prakse.  I tako su radnici, već tri decenije „nevidljivi“. A treba dobrano da zatvorimo oči pa da ne vidimo ključnu ulogu radnika u uspostavljanju vlasti Slobodana Miloševića i u rušenju te vlasti, u uspostavljanju vlasti DOS-a i njegovom rušenju, u uspostavljanju vlasti Alekandra Vučića (a verovatno ćemo biti svedoci ključne uloge radnika u promeni te vlasti). Na tom trodecenijskom putu radnici su doživeli dve transformacije ili ako hoćete, tranzicije. Od proletarijata u prekarijat, od prekarijata u lumpenproletarijat. Od radnika do radničara, od radničara do nadničara, bez iole pristojno plaćenog posla u pristojnim uslovima. 

 

 Vi živite u Mladenovcu, kako objašnjavate uspeh Luke Maksimovića, odnosno Ljubiše Preletačevića-Belog. Čime je osvojio devet odsto glasova. Nije malo?

 Za protekle predsedničke izbore vezuju se dva protesta. Jedan izborni dogodio se u finalu kampanje i na samim izborima – Beli Prelatačević i „Sarmu probo nisi“. Drugom, postizbornom protestu – protest studenata, omladine i drugih  na ulicama većih gradova u Srbiji - izbori su bili povod ali i konkretan podsticaj.

 

 

Kada je reč o prvom protestu valja reći da tu nije reč o uspehu Luke Maksimovića i Stefana Gajića, već o uspehu Preletačevića, Prilepka i pokreta „Sarmu probo nisi“. Alijasi Luke Maksimovića i Stefana Gajića izražavaju suštinu verovatno najčešćeg tipa političkog angažovanja u partokratskom sistemu vlasti koji u nas opstaje gotovo osamdeset poslednjih godina, a koji se počev od 1990. godine iza dana u dan usavršava. Nadajmo se da će partokratija iz ovog zenita krenuti ka opadanju. Sintagma „Sarmu probo nisi“ pak izažava ideološko-političku suštinu jednog dela nas koji biramo, kao što pomenuti alijasi izražavaju suštinsku odrednicu onih koje biramo. Reč je o ljubiteljima svojevrsnih rijalitija poput „Kuče laje, a ja mislim ti si otišo sarmu probo nisi!“, „Jedva čekam da saranim majku pa u kuću da dovedem Rajku!“, „Igra kolo a u kolu Duda, od radosti tresu mi se kosti!“…

 Za Luku Maksimovića glasali su oni koji su raskrinkali i birače i one koje biramo, kojima se pripisuje apolitičnost a koji bi verovatno apstinirali da nije bilo preletačevića, prilepka i sarme. – Mladi pametni svet koji je protestvovao glasanjem! I nikom Luka Maksimović nije uzeo glasove, samo je povećao broj izbornih participanata. Devet posto, malo li je?!?

 Drugi protest označava izlazak iz izborne i političke anonimnosti i javno prikazivanje izbornog opredeljenja jednog manjeg dela studenata, omladine, radnika, penzionera. Evo već danima uzleću iz političke anonimnosti uz distanciranje od političkih partija pa i od same politike. Protest u osnovi ima politički karakter, ma šta o tome mislili njegovi učesnici, isto kao što ipak deluje organizovano u svoj svojoj neorganizovanosti i spontanosti. Radi se o mladim ljudima koji su izbegli zamku one klasične lažne dvojbe “Ili im se pokloni ili im se prikloni!”

 April u Beogradu i protesti u drugim gradovima Srbije, „protesti protiv diktature“, imaju osobenost koja ih razlikuje od svih ranijih protesta, izuzev onih nacionalističkih uličnih manifestacija krajem 80-tih i početkom 90-tih. Naime, sadašnji protesti imaju kapacitet katalizatora svekolikog nezadovoljstva: i studentskog i radničkog i penzionerskog kao što su oni od pre skoro 30 godina bili katalizator nacionalizma). Naravno, uvek postoji mogućnost da se pojave ekskluzivni stavovi, neka vrsta „solunaštva“, straha od „utapanja“…S druge strane, čujemo da neke organizacije, studentske, sindikalne (osim „Sloge“, Unije sindikata prosvetnih radnika, Vojnog i policijskog sindikata i Udruženja sindikata penzionera)… čekaju poziv pa će onda valjda odlučivati na „svojim telima“, dal bi, dal ne bi!

 Oba protesta su praktične lekcije, kako kartelu vladajućih partija i samom Vučiću, tako još više ostacima opozicionih partija i njihovim liderčinama. Doduše, s obzirom na našu poslovičnu nespremnost da učimo iz istorije, da učimo od drugih, da promišljamo sopstveno iskustvo, pitanje je da li će ove lekcije ikom koristiti.

 Uostalom, sirotinja uzvraća udarac, samo jako!

 

 Podele u našem društvu su vrlo očigledne. Kod nas je primetan nedostatak debate i konstruktivnog dijaloga. Koliko nas to vodi još veće razjedinjavanju?

 Da se razumemo, jedno je nedostatak debate i konstruktivnog djaloga, a drugo je jačanje podela u društvu. Korelacija između ova dve fenomena je utolika što se o socijalnim podelama ćuti. A ćute oni koji bi mogli i koji imaju šta da kažu. Ćuti se zbog nerazložnog straha, zaplašenosti, socijalnog slepila, neznanja, indiferentnosti ili možda zbog podrške tim podelama i podrške onima koji društvo usmeravaju ka još izrazitijim podelama klasne prirode. 

 U pravu ste kada u ovom pitanju ističete nedostatak debate i konsruktivnog dijaloga. Godinama je ovde na delu entropija javnosti, javnog delovanja, entropija “javnog čoveka”. A tu je i druga ili ako hoćete prva strana ovog procesa – entropija organizovanog opoziconog delovanja. Svedoci smo sve veće entropije u ove dve ravni i sve manjeg učinka u ove dve ravni, uz istovremeno nastojanje kartela hegemonijske partije da na svoj način uredi taj nered i da to uređivanje proglasi uspešnim reformskim zahvatom.

 U javnosti se zanemaruje odgovornost inteligencije i akademske zajednice – za ćutanje! To ćutanje s jedne strane povećava distancu izrabljivanih podanika prema potencijalnim nosiocima javnog diskursa, a s druge strane nailazi na podršku i stimulisanje od strane vlasti. U prirodi je srpskih vlasti i vladara da potcenjuju ili zaboravljaju anegdotsko upozorenje Kodža Miloša: Ako ćute, popuštaj!

 Kada je reč o klasnim podelama u srpskom društvu treba imati na umu nalaze prema relevantnim procedurama merenja – džini koeficijent, Lorencova kriva…Interpretacije ovih mera na našem primeru, idu čak dotle da se tvrdi kako Srbija lagano klizi u kastinski sistem.

 Na sajtu Tima za socijalno uključivanje i smanjenje siromaštva može se naći podatak da je 2014. godine džini koeficijent za Srbiju iznosio 38 i da je 2012. i 2013. bio znatno veći od proseka za 28 zemalja EU i veći nego u dve zemlje koje su unutar EU sa najvećim koeficijentom nejednakosti – Letonija i Bugarska.

 Na sajtu Evrostata ima svežijih podataka, za 2015. godinu. Tu nalazimo da u Srbiji petina stanovnika sa najvećim platama ima devet puta veća primanja od petine sa najmanjim platama; dok je u EU28 taj odnos 1:5,2. Ovome valja dodati podatak da se u Srbiji ispod granice siromaštva nalazi 37,6 odsto stanovnika, a u EU28 – 24,8 posto. Nakon pomoći koje države daju najsiromašnijima, ispod granice siromaštva u EU28 ostaje svaki šesti, a u Srbiji – svaki četvrti stanovnik.

 

 Da li onda ljudi više veruju u ono što vide u svom frižideru ili više veruju televizoru, odnosno medijima koji im uglavnom plasiraju vesti da se ekonomska situacija popravlja?

 Naš čovek kada želi da vidi šta ima u frižideru, uključi televizor! U stvari, na nivou parabole možemo reći da naš homo oeconomicus gleda u frižider, a naš homo politicus, kao tipičan predstavnik domaće podaničke političke kulture (“zoon politikon” u najgorem izdanju) - gleda u televizor. Reč je o istom čoveku, u pitanju je homo duplex. „Ekonomski čovek“ ima neku šansu ako ima frižider, ako ima hrane u frižideru, ako je nešto učinio da zaradi hranu… Na drugoj strani, „politički čovek“ opstaje sve dok traje iluzija da u praznom frižideru ipak ima hrane. Homo politicus je lakoveran i dugo opstaje u uverenju da u frižideru nečega ima. No kad-tad, nužda nadvlada iluziju. Homo duplex egzistira na principu deus ex machina, uostalom i homo politicus. Jesu to nemogući fenomeni, ali realno postoje – ako nikako drukčije onda kao opredmećenje naših snova o neočekivanoj sili koja se iznenadno pojavljuje i rešava stvar.

 Problem je u toj dvostrukosti i opstojanosti homo duplex-a. Nemoguć je homo civicus uz istovremeno postojanje podeljenog čoveka, na njegovo ekonomsko i njegovo političko biće.

 

 

 Posle svega što ste rekli nameće mi se pitanje kako Vama izgleda naš put iz socijalizma ka kapitalizmu. Postoji li zapravo kraj takozvanoj tranziciji?

 Ma kakav put, kakva tranzicija. Stigli smo mi poodavno samo što nismo stigli tamo gde su mnogi među nama očekivali. U neko bolje društvo, u društvo sa „švedskim standardom“,kako nam je obećavano. Mnogi medju nama se sa setom sećaju onog društva iz kojeg smo krenuli u kapitalistički boljitak. No neki su bili spremni još u onom socijalizmu i na put ranije krenuli, prvi stigli, lepo se smestili i sada se čude onim lenjivcima koji kukumavče i teško preživljavaju. Tako im i treba kada nisu iskoristili šansu, kad se nisu snašli. Nešto je lakše onima koji veruju da im je malo bolje, a ne baš onako loše kako im zaista jeste. Lakše je i vernicima i onima koji se nadaju boljem životu.

 Sve u svemu neki su se opremili pre nego što smo krenuli na put, neki su se opremili usput, a retki pojedinci uglavnom oni natprirodnih svojstava, snašli su se i u srpskom kapitalizmu. Sve je u duhu dosetke koja kaže da smo u socijalizmu imali malo šta, ali smo barem imali sigurnost. Posle tranzicije u kapitalizam, ono „malo šta“ postalo je još manje, a oduzeta nam je i sigurnost jer kažu da smeta njihovom napretku!

 

Da li smo mi kao društvo rekli zbogom proleterijatu jer je ovde odavno stigao prekarijat. Po definijici Medjunarodne organizacije rada, „prekarni rad je radni odnos u kojem ne postoji sigurnost zaposlenja, koja se smatra osnovnim elelmentom ugovora o radu“?

U istraživanju Centra za razvoj sindikalizma, realizovanom 2015. godine, na uzorku od 1200 novinara i kontrolnom uzorku od 600 fizičkih radnika, utvrdili smo frapantne podatke o broju prekarizovanih radnika. Da pomenem da smo stepen prekarizacije utvrdjiivali na osnovu četrdesetak pokazatelja svrstanih u devet grupa; napr. pravna nesigurnost, neizvesnost radnog vremena, nesigurnost uslova rada, zarade, radnih prava, radnog statusa, egzistencijalna nesigurnost… Utvrdili smo da su dve trećine medijskih radnika (novinara i drugih) u prekarnom položaju. Prekarno je i tri četvrtine zaposlenih fizičkih radnika i devet desetina nezaposlenih fizičkih radnika.tavljam da se može naći u aktuelnom slučaju korelacija između konglomerata koji smo nazvali „Vučićeva Srbija" i političke opcije koju smo ovde odredili kao naprednjačko-radikalski kartel (pod apsolutnom dominacijom Aleksandra Vučića) koji je na izborima osvojio tri petine glasova. 

„Građansku Srbiju" je na prethodnim izborima predstavljala građansko-liberalna familija, osvojivši nešto više od petine glasova ili tri puta manje glasova od „Vučićeve Srbije". 

Komentari

Poštovani pre kontaktiranja najljubaznije vas molimo da se upoznate sa našom politikom o privatnosti.

Drugi o nama
demostav
NAJČITANIJE
Ko koliko zarađuje u Evropi
Ko koliko zarađuje u Evropi

Plate  zaposlenih u  Srbiji među najnižima u regionu i Evropi Prose...

NATO od Srbije udaljen tri godine
NATO od Srbije udaljen tri godine

  U svakom društvu, postoje teme koje se radije preskaču. Određen...

Albanija: Izbori na najvećoj evropskoj plantaži marihuane
Albanija: Izbori na najvećoj evropskoj plantaži marihuane

Na ulice Tirane je 13. maja izašlo više desetina hiljada ljudi koj...

Predsednik Demokrata Crne Gore ekskluzivno za Demostat
Predsednik Demokrata Crne Gore ekskluzivno za Demostat

  U junskom istraživanju crnogorskog Centra za demokratiju i ljudska pr...

Izgradnja autoputa Pakovraće - Požega do kraja godine pod znakom pitanja
Izgradnja autoputa Pakovraće - Požega do kraja godine pod znakom pitanja

* Pomeranje zadatih rokova za završetak deonice Preljina - Požega je u...

2024. Sva prava zadržana.
Zabranjeno je svako kopiranje sadržaja sajta.

UŽIVO
Ovaj sajt koristi "kolačiće" kako bi se obezbedilo bolje korisničko iskustvo. Ako želite da blokirate "kolačiće", molimo podesite svoj pretraživač.
Više informacija možete naći na našoj stranici Politika privatnosti