Istraživanje Demostata utvrdilo je da je 61 posto anketiranih građana Srbije autoritarno opredijeljeno. Stoga se Vučić nije morao braniti od optužbi da je vođa koji će dodatno osnažiti svoju autoritarnu vlast

Oko dva milijuna srpskih birača, više od 55 posto onih koji su glasali, već je u prvom izbornom krugu izabralo dosadašnjeg premijera Aleksandra Vučića za novog predsjednika Srbije. Vučić je osvojio više glasova nego što su ih glavni takmaci na prošlim predsjedničkim izborima, Tomislav Nikolić i Boris Tadić, bili ukupno dobili u prvom krugu. Svoju neupitnu lidersku poziciju u Srbiji Vučić je još jednom potvrdio i dodatno ojačao. Desetak tisuća uglavnom mladih ljudi koji su dan poslije izbora protestno prošetali središtem Beograda poručujući da neće diktaturu, možda navješćuju neke drugačije izborne rezultate u budućnosti, ali na upravo završenima nisu uspjeli pogoditi metu: čini se pritom da im meta nije bio samo Vučić nego i svi manje ili više etablirani političari i stranke koje su iza njih stajale.

Izuzetak je, barem zasad, Luka Maksimović alias Ljubiša PreletačevićBeli, koji se u predsjedničku utrku i sam upustio iz protesta, kako bi se sprdao sa svim političarima i političkim strankama, što mu je na koncu donijelo oko 9,5 posto biračkih glasova i visoko treće mjesto, ‘brončanu medalju’, a valja kazati da mu je i ona srebrna, koju je osvojio favorit građanske opozicije Saša Janković s nešto više od 16 posto glasova, bila nadohvat ruke. Zanimljivo je da je na Maksimovićev rezultat prvi i zasad jedini od svih kandidata reagirao Vučić, i to porukom već u pobjedničkom govoru da će pažljivo proučiti razloge nezadovoljstva protesta birača kako bi pokušao udovoljiti i njihovim zahtjevima i željama.

Sociolog i istraživač u Demostatu Srećko Mihailović smatra da je Luka Maksimović posljednju opomenu uputio ponajprije opozicijskim strankama i javnim osobama: činjenica je da je Preletačević Beli uzeo glasove oporbenim kandidatima a ne Vučiću, iako je uglavnom riječ o biračima koji su nezadovoljni funkcioniranjem vlasti te političkog i stranačkog sustava uopće. Svi su im se popeli navrh glave, ali su se od njihova gnjeva obranili desnocentristički Vučić, Srpska napredna stranka i gotovo svi njezini koalicijski partneri, a stradale su stranke centra i ljevice, koje već neko vrijeme životare na rubu izbornog cenzusa, a i na ovim izborima nisu uspjele iznjedriti vlastitoga respektabilnog kandidata nego su se sakrile pod skute nestranačkih, prije svih Saše Jankovića i Vuka Jeremića.

Analitičari i inače tvrde da od svih srpskih političara Vučić najbolje iščitava istraživanja javnog mnijenja i sukladno njihovim ključnim rezultatima gradi svoju politiku. Tako je primjerice predizborno istraživanje Demostata utvrdilo da je 61 posto anketiranih građana Srbije autoritarno opredijeljeno, 38 posto nije znalo o čemu je zapravo riječ, a tek jedanaest posto je neautoritarno opredijeljeno. Usto, tri četvrtine anketiranih složilo se s tvrdnjom da je Srbiji potreban jak vođa kojem će narod vjerovati i kojeg će slijediti, a dvije trećine se složilo i s tvrdnjom da je u zemlji stanje toliko teško da se može riješiti jedino čvrstom rukom.

I prije predsjedničkih izbora, 80 posto anketiranih građana Srbije smatralo je da su politička moć i utjecaj koncentrirani u rukama Aleksandra Vučića, 70 posto anketiranih smatralo je da moć i utjecaj u Srbiji drže Svjetska banka i MMF, 67 posto slaže se da su u rukama domaćih kapitalista i tajkuna, a 64 posto da su u rukama Europske unije. Pritom većina anketiranih (51 posto) smatra da je za narod Srbije najbolje to što ima lidera kao što je Vučić. U svakom slučaju, anketirani građani uvjereni su da moć da promijene stanje u Srbiji imaju Vučić, Svjetska banka i MMF, domaći kapitalisti i institucije Europske unije. Sociolog Mihailović konstatirao je pritom da je dvojbeno je li Vučić marioneta u rukama ostala tri moćnika (Svjetske banke i MMF-a, domaćih kapitalista i EU-a) ili je suveren suverene Srbije, odnosno je li moguća drukčija pozicija Srbije i njezinih lidera.

Kad se Vučićeva odluka da svoju stranačku i premijersku lidersku moć nadogradi predsjedničkom funkcijom sagleda u kontekstu Demostatova i drugih istraživanja, onda je ona gotovo samorazumljiva: biračima je ponudio i dao ono što je većina anketiranih građana Srbije željela i tražila. Pritom se čak nije morao previše braniti od optužbi da je autoritarni vođa koji će dodatno osnažiti svoju autoritarnu vlast, pogotovo nakon što je dobio podršku ostalih moćnika koji utječu na stanje u Srbiji, kako vanjskih tako i domaćih. Kao što precizno prepoznaje što većini srpskih građana danas paše, Vučić je dosad podjednako dobro iščitavao što treba činiti da ga podrže i međunarodni moćnici sa svih stana svijeta: i njima je potreban kao jak lider koji će u Srbiji i njezinu balkanskom okruženju provoditi ono što je i u njihovu interesu. Kad zatreba, Vučić se ne ustručava povući poteze koji se njima sviđaju i koje očekuju, pa i kad su u suprotnosti s većinskim javnim mnijenjem u Srbiji. Primjerice, Demostatovo istraživanja pokazalo je da je među anketiranim građanima Srbije prisutna značajna etnička distanca prema drugim narodima: 43 posto anketiranih smatra da su im narodi u okruženju udaljeni, svega deset posto da su im bliski, a 47 posto da im nisu ni bliski ni udaljeni. Unatoč tome, Vučić je prije izbora tražio i dobio podršku predstavnika dviju najvećih nacionalnih manjina u Srbiji, Bošnjaka i Mađara, a u izbornoj noći odmah se i pohvalio da je u mjestima s brojnijom bošnjačkom i mađarskom manjinom odnio dvotrećinsku i veću izbornu pobjedu. Njegovi konkurenti su uglavnom šutjeli o manjinama i njihovim interesima, a kamoli da su ih pokušavali pridobiti.

Stoga ne čudi da se poslije uvjerljive Vučićeve pobjede u prvom izbornom krugu u Srbiji traga za odgovorom na pitanje koga će on odabrati da ga zamijeni na premijerskoj funkciji, hoće li pritom rekonstruirati i sadašnji sastav Vlade, ali i što će biti s opozicijom. Kad je riječ o novom premijeru i Vladi, nitko ne dvoji da će ih Vučić skrojiti po svojoj mjeri i potrebama. Što će se pak događati s opozicijom, čini se da ne znaju ni njezini lideri, pa ni Saša Janković, kojeg su predsjednički izbori, barem zasad, promovirali u glavnoga Vučićeva političkog oponenta. Različite su varijante u igri: od najava da će osnovati vlastitu stranku, nešto poput Stranke Mire Cerara u Sloveniji ili možda hrvatskog Mosta nezavisnih lista i pojedinaca, a moguće je i da ga prigrli Demokratska stranka, čijoj stranačkoj infrastrukturi u dobroj mjeri može zahvaliti relativno dobar izborni rezultat. Kako je osnivanje nove stranke najavljivao i Vuk Jeremić, gužva u opoziciji postaje sve veća i gladnih liderstva je sve više, a birača koji bi ih trebali nahraniti sve manje, jer sve više njih prelazi među protestni ili apatični dio biračkog tijela. U takvim će uvjetima jaki vođa poput Aleksandra Vučića mnogima još zadugo biti ponajbolje rješenje i za Srbiju i njezino bliže ili dalje okruženje.