Vukajlija ovako objašnjava značenje glose „od komarca napraviti magarca“: „od obične sitnice, nebitne stvari, napraviti veliki problem, a tu sitnicu preuveličati toliko da ta sitnica više neće biti nevažna već ozbiljna stvar. Patološki lažovi obično vole da farbaju i preuveličavaju stvari, to nekad može dovesti do ozbiljnog problema.“ Reklo bi se, šekspirovski „Mnogo buke ni oko čega“ ili po naški: „Predsednički izbori 2. april 2017.“
Pao sneg i svaka zverka pokazala trag
Ima naš narod poslovicu za objašnjenje nepoznatog, poslovicu za razumevanja, poslovicu za utehu „jer se tako dešava oduvek“, poslovice za potvrdu onoga što mislimo… Pa su tako tu poslovice i za crno i za belo, i za dan i za noć, i za loše i za dobro… Otuda „Ne pada sneg da prekrije breg, već da svaka zverka pokaže svoj trag“ ali i „Sneg trag zameće“, kao i ona „Padne sneg, vidimo tragove, a onda dune južnjak i sve nestane“. Ne znam da li sve navedeno ima veze sa ovim predsedničkim izborima, ali mi se po glavi vrzmaju ove poslovice kad god o izborima nešto zapisujem.
Šta je pokazala kampanja? Odgovor je: Sve! Sami izbori, pak, nisu pokazali ništa drugo do ono što smo već viđali i što smo videli u kampanji! U stvari, nema ničeg novog, ali je sve postalo vidljivije („Ne pada sneg…“).
Izborni pobednici
Nisam siguran da li će pobednici predstojećih izbora biti Aleksandar Vučić i Vojislav Šešelj ili Aleksandar Vučić i Luka Maksimović. Ima razloga i za jednu i za drugu tvrdnju, iako je u političkoj stvarnosti nesporno da će biti potvrđeno apsolutno vođstvo Aleksandra Vučića: On je dobio ono što je tražio (još jednu) legitimaciju svog vođstva. Ovi izbori su upravo to još jedna legitimacija postojeće strukture političke moći. Kasno je posle izbora iznositi argumentaciju radi delegitimizacije te moći. I ozbiljni razlozi osporavanja koji se vezuju za autoritarni i populistički karakter te vlasti bivaju odbačeni zbog neblagovremenosti. Posle izbora nema kajanja…Niti su argumenti iznošeni kada je to bilo potrebno, niti su imali karakter ozbiljnog osporavanja tipa aktualne vlasti, već su pre imali karakter kafanskog prepucavanja.
Međusobna satanizacija uništava svaku političku komunikaciju i onaj neophodni minimum sinergije u radu za opšte dobro. Kad se pod jednu opciju podvede sve što nije dobro i sve što je laž i zlo, a onda se drugoj opciji uzvrati da su strani plaćenici ili plaćenici domaćih tajkuna, onda ta vrsta neprijateljstva izlazi iz sfere politike i približava se društvenoj patologiji. To je ono manihekstvo koje smo pominjali i u kojem nema šansi da neki od 10 kandidata vidi nešto dobro u političkom profilu Aleksandra Vučića (osim ako nisu iz iste političke porodice), niti da Aleksandar Vučić vidi nešto dobro u nekom od 10 kandidata (osim ako nisu iz iste političke porodice).
Manihejska politička scena nastaje na široko raspostranjenoj podaničkoj kulturi u kojoj dominira autorarna orijentacija koja izrasta iz jedne vrednosne zbrke i mešavine svega i svačega. Tu je i zbrkani odnos prema demokratiji i antipartizam i antipolitika i etnička distanca i antielitizam i antiintelektualizam… U takvoj situaciji nema pravih izbora jer se izbor vođe nameće kao rezultat „duha vremena“ i naših želja za poznatim rešenjima, za čvrstom rukom, za redom i percipiranom neredu. „Red, rad i disciplina“ je naša opsesija (pogotovo ako nisam baš ja u pitanju). Poznata je naša želja za jednim vođom; za putovođom, mesijom. Tu je nada i tu je sigurnost. Nada se vezuje za Aleksandra Vučića a ne za Jovana Jovanovića.
U takvoj situaciji najlakše je okriviti glasnika i tu ne pomaže ono čuveno: Ne nuntium necare!
Ubiti glasonošu
Izborna kampanja je napravila i jednu malu kolateralnu štetu. Iznela je na još crnji glas istraživače javnog mnenja. Oni su krivi za svačiji izborni poraz. Daleko bilo, kao da smo u srednjem veku i kao da nas optužuju za veštičarenje. Nadam se da naši istraživači ne sanjaju inkvizaciju ili salemske veštice. (Naš Salem bilo je selo Žabari u Karađorđevo vreme, a naša salemska veštica bila je neka Pauna koju su po zapovesti Vožda, privezali uz ražanj i pekli je „između dve vatre”.)
Da li je posao istraživača da saopšti rezultate svog istraživanja, bez obzira na to da li će ti rezultati podsticati optimizam jednih i defetizam drugih, širite nevericu… ili jačati motivaciju. Ili, ništa od toga jer se precenjuje uticaj izbornih prognoza na ponašanje birača.
Dešava se istraživačima da sa nelagodom iznose rezultate svojih istraživanja kada su ti nalazi drukčiji od njihovih vrednosnih i političkih uverenja. Naravno da ne dolazi u pitanje prećutkivanje takvih nalaza. U takvim slučajevima javlja se snažna potreba da se naglasi da istraživač ima drukčije mnenje od većine građana, sve zbog bojazni da neko ne pomisli kako istraživač iznosi svoja opedeljenja a ne opredeljenja građana.
Potom se tu javlja još složeniji problem, da li to objavljivanje istraživačkih rezultata utiče na ponašanje građana? Da li se građani ponašaju konformistički i prisvajaju i poistovećuju se sa većinskim mnenjem? Pa zaista, zar građani nađu baš istraživače da se konformiraju sa njihovim rezultatima, pored svih drugih autoriteta, od prvog predsedničkog kandidata do poslednje starlete!
Ko će pobediti? Naravno da znam. Ko će biti drugi, a ko poslednji? Ne znam! Da li znam šta ja želim? Naravno da znam! Moja minimalistička želja je da bude drugog kruga i da pobedi moj favorit ili moj drugi favorit jer sam uveren da samo tako Srbija dolazi na put koji vodi prostojnom životu ovog naroda i na put ka pristojnoj državi. Da li verujem da će se moja izborna želja ostvariti? Ne verujem, jer po svemu sudeći većina gađana Srbije hoće nekog drugog. I to je legitimno, sviđalo se to vama ili meni! Legitimno je i što svoje želje iskazuju one sile koje upravljaju našim „zadobijanjem“ polukolonijalnog statusa. Njima se može, a mi teško da išta možemo!
Zaključak: Mnogo buke ni oko čega!
Ne znam zašto mi se uz nekoliko poslednjih predsedničkih izbora nameće upravo taj lajtmotiv: velika bezrazložna buka. Možda zbog onog što kažu da je ovo Šekspirovo delo komedija sa strukturom tragedije, ili tako nešto! Ipak bilo je snega i tragovi su se pokazali (pokušao sam da ih zbojim na početku ovog teksta).
Da li će se nakon predsedničkih izbora izmeniti struktura realne moći u Srbiji? Da li će da se izmeni hijerarhija srpskih moćnika? Neće ni jedno ni drugo. Pa zašto onda vika i buka?
Izborna kampanja svakog ozbiljnog kandidata sačinjena je od suočeljavanja priče o lošoj prošlosti i obećanja dobre budućnosti. Tu je na delu kritička ili kritizerska reinterpretacija efekata do-izborne vlasti naspram koje se kreira virtuelna budućnost dobrog društva i lepog života. Prateći momenat je suprotstavljanje konkurentima, bilo ozbiljnom argumentacijom bilo pljuvanjem, a najčešće mešavinom jednog i drugog.
Koliko se zamišlja dobra budućnost, toliko se izmišlja loša prošlost. A niti je prošlost toliko loša, a pogotovu budućnost nije toliko dobra.
Poenta je na zavodniku i zavođenju. Najuspešniji u tom poslu ovoga puta bio je i jeste Aleksandar Vučić.
Poštovani pre kontaktiranja najljubaznije vas molimo da se upoznate sa našom politikom o privatnosti.
Čudni su putevi povratka popularnosti: Nakon skoro četrdeset godina od origina...
Povod za mirne studentske proteste, koji se već tri meseca održavaju u vi&scar...
Važan je činilac koalicione produktivnosti još i stepen poklapanja cilj...
Banke, uključujući i njihovo poslovno udruženje, upadljivo ćute o najavljeno...
Najviše stranog propagandnog uticaja koji je širen u našoj ...
Plate zaposlenih u Srbiji među najnižima u regionu i Evropi Prose...
U svakom društvu, postoje teme koje se radije preskaču. Određen...
Cilj EU je jasan – neophodno je smanjiti zavisnost Evrope od Kine kada je ...
Na ulice Tirane je 13. maja izašlo više desetina hiljada ljudi koj...
U junskom istraživanju crnogorskog Centra za demokratiju i ljudska pr...
2025. Sva prava zadržana.
Zabranjeno je svako kopiranje sadržaja sajta.