Parlamentarni izbori u Srbiji nisu toliko prilika da se dođe ili ode s vlasti – tome služe predsednički - koliko da se stranka rodi ili umre. Zato se sa napetošću prati ponašanje SNS i Aleksandra Vučića, ne bi li se naslutilo šta će im biti završnica kampanje za Beograd.
Parlamentarni izbori u Srbiji nisu toliko prilika da se dođe ili ode s vlasti – tome služe predsednički - koliko da se stranka rodi ili umre. Zato se sa napetošću prati ponašanje SNS i Aleksandra Vučića, ne bi li se naslutilo šta će im biti završnica kampanje za Beograd.
Bitka za Beograd vodi se već mesecima, formalni deo od raspisivanja izbora do glasanja je čist finiš. I naprednjaci i dalje mogu da u tu završnicu uvedu vanredne parlamentarne izbore i time promene svačije šanse za stranački život i smrt. Strah od izčeznuća i nada u vaskrsnuće ne zaposeda jednako celu scenu, već naročito preplavljuje određene delove. A to su stare stranke 20. veka – socijalisti, radikali i donekle DS. Njihovi raniji saveznici i protivnici ( SPO, URS, pa i DSS…) imali su ne samo ljude i odbore po Srbiji, nego i ministre, premijere, zamenike gradonačelnika Beograda, pa više politički postoje, ili kao da ne postoje.
Ako jednom ne bi prešli cenzus, makar samo u Beogradu, i socijalisti i radikali bi nestali. I zato su se i Ivica Dačić i Vojislav Šešelj okrenuli porodičnom nasleđu – partijskoj promociji svojih sinova. Srazmerno mladosti i neiskustvu Šešelj je svog sina Aleksandra uveo u parlament kao poslanika, dok Dačić svog Luku predstavlja kao mladog aktivistu koji će u partijskom preduzeću krenuti od lepljenja plakata pa nagore do top menadžmenta, odnosno liderskih pozicija.
To njih dvojica ne rade prvi put – Šešeljeva supruga Jadranka bila je kandidatkinja na predsedničkim izborima 2012. Pisalo se onoliko da je tu kampanju finansirao Dragan Đilas, a da je Aleksandar Martinović, strašno nezadovoljan što on nije kandidat kasnije otišao u naprednjake. Dačić je u kampanji 2016. uveo porodicu pokojnog Slobodana Miloševića, na završnoj konvenciji bio mu je Miloševićev unuk Marko, što je posebno naglašavano i na tom skupu i u medijima.
Međutim, ako se Dačić i Šešelj prvi put odvaže da naprave zajedničku predizbornu listu – lista za Beograd se može zvati malom lokalnom koalicijom ali ona to nipošto nije – time će “pojesti” jedan drugog umesto da se spasu od pada ispod cenzusa. Još više to važi za parlament. Njihovi birači uvek su bili slični, ali nikad nisu bili isti, tako da je tu odbijanje mnogo sigurniji efekat nego sabiranje glasova. Promocija sinova može da deluje kontraproduktivno – umesto kontinuiteta i regeneracije stranke, birači će verovatnije primiti poruku o običnom ogoljenom nepotizmu.
Na primeru Dačića i Šešelja vidi se još jedna značajna odlika političke scene, a to je uzaludno kopiranje drugih. Ovde nije reč o tome da se preuzima nešto iz tuđe politike što se vidi da deluje, pa se onda dalje primenjuje. Uostalom, prvo je Milošević uveo “događanja naroda” – organizovane masovne skupove, dovoženja pristalica autobusima, pa je tek onda opozicija posegnula za uličnim protestima. Ali, na opozicioni način – bio je to dobrovoljni aktivizam, uvedeni su karnevalski elementi i što šta drugo novo što Miloševićeva partija nije radila.
Sada, međutim, u politici Srbije, nisu Dačić i Šešelj jedini koji se međusobno kopiraju, ali bez inovacija. Kopiranje je postalo trend, koji naravno diktira Vučić. Tako, za predsedničke izbore svi odbori njegove stranke kreću da se oglašavaju dajući mu podršku, a sa druge strane, kreće kampanja Saše Jankovića, kome razna udruženja, građanske akcije i slično, ukazuju isto.
Što je najgore, na sličan način je sada gradonačelničku kampanju otpočeo i Dragan Đilas – te podržaće ga ili možda neće Vuk Jeremić i Narodna stranka, te Levica Srbije Borka Stefanovića najavljuje da će ga podržati, podržava ga, i objavljuje da ga je podržala… Prikazivanje pridobijanja podrške, samo je jedan vid kampanje, i ne mora uopšte biti i najuspešniji. Rečju, ako je nešto dobro za Vučića, uopšte ne mora biti dobro za opoziciju. Postoje i drugi načini. Dragan Šutanovac se dosad, recimo jedini latio pijaca, on od parlamentarne kampanje 2016. kada je uspešno iskoristio incident na Đeram pijaci u Beogradu, izgleda da procenjuje da mu je ta slika u kampanji najdelotvornija. Tako je i recimo u Kostolcu, završni dan u kampanji SNS imala u gradskoj hali, grupa građana Iskorak u pozorištu, a Šutanovac na pijaci. Zasad ga niko ne kopira u tome, ali sigurno će.
Sem u krupnim slikama, kopiranje je još prisutnije u skrivenom nastupu prema biračima. Trenutno je trend da se što više vodi prikrivena kampanja. Recimo, umesto golog propagadnog materijala – letaka i plakata, taj sadržaj se pakuje u formatu “pravih” novina (još je Čedomir Jovanović delio “list” Promene demonstrantima 90-tih). Mrtva trka je između Dosta je bilo sa njihovim Beogradskim glasnikom i Pokreta slobodnih građana sa Glasnikom PSG, u koju će se sigurno, uključiti još poneki učesnik izbora sa svojim štampanim poduhvatom.
Poštovani pre kontaktiranja najljubaznije vas molimo da se upoznate sa našom politikom o privatnosti.
The pro-Putin and anti-Western narratives are promoted through all government-co...
Drukčiji je pak status naroda koji u istraživanjima javnog mnenja iskazuje nez...
Trećeg marta je i zvanično istekao rok za konstituisanje Gradske skupšt...
Najnoviji prevremeni izbori u Srbiji nikako se ne mogu nazvati “fer i po...
Deklaracija usvojena na najnovijem samitu EU-Zapadni Balkan jasno je pokazala da...
Plate zaposlenih u Srbiji među najnižima u regionu i Evropi Prose...
U svakom društvu, postoje teme koje se radije preskaču. Određen...
Na ulice Tirane je 13. maja izašlo više desetina hiljada ljudi koj...
U junskom istraživanju crnogorskog Centra za demokratiju i ljudska pr...
* Pomeranje zadatih rokova za završetak deonice Preljina - Požega je u...
2024. Sva prava zadržana.
Zabranjeno je svako kopiranje sadržaja sajta.