Kada se u osvit izbora u Srbiji bude pojavio novi dnevni tabloidni list po simboličnoj ceni, kao što je to bio Informer između dva izborna kruga 2012, bićemo sigurni da se vlast menja.
Kada se u osvit izbora u Srbiji bude pojavio novi dnevni tabloidni list po simboličnoj ceni, kao što je to bio Informer između dva izborna kruga 2012, bićemo sigurni da se vlast menja.
Nagoveštaj vidimo i u ovoj beogradskoj kampanji – Dragan Đilas je štampao podlistak Beogradske novine sa obećanjem “uskoro redovno na kioscima”. Za razliku od Boška Obradovića i Saše Radulovića, koji povremeno i neredovno izdaju nedeljnik Beogradski glas, Đilas ne koketira unapred sa novim medijskim i novim političkim projektom. A da li će projekta biti zavisi od toga kako će Đilas proći na glasanju u nedelju 4. marta.
Ukoliko dobije manje glasova od Saše Jankovića na predsedničkim izborima, iz štaba Dragana Šutanovca moći će da vrisnu do neba da su u kampanji 2017. Jankovićevi glasovi stigli zahvaljujući odborima i ljudima Demokratske stranke. Ali, ako DS ne pređe cenzus u Beogradu, to neće biti vrisak već jauk onih koji su izgubili i poslednju platformu za povratak na vlast.
DS ne može više da se vrati na vlast, čak da ih Aleksandar Vučić želi i prima za koalicione partnere usled potrebe “istorijskog” dogovora sa Albancima o Kosovu, a i sa građanima Srbije o novom Ustavu i ulasku u EU.
Dve su nesavladive prepreke za to. Prva je, što je kao lider DS i dalje prepoznat Boris Tadić bez obzira na njegovu parastranku SDS. Druga je što je Tadić nesposoban, za razliku od Vučića, da usvoji koncept promene. Tadić misli i sada, kao što je mislio i 1998. prilikom izborne skupštine DS posle smene Zorana Đinđića sa mesta gradonačelnika, da je dovoljno samo da se pojavi i da bude izglasan na neku funkciju. I da mu u tome nema ravnog u Demokratskoj stranci kako pređašnjoj, tako i u ovome što je od DS ostalo. Tadić to nipošto neće javno priznati, ali kao bivšem predsedniku, nemoguće mu je da vodi Šutanovčevu kampanju za gradonačelnika. A to znači da se na skupu obrati pre Šutanovca, da bi masu “pripremio” za glavnog govornika. Tadić nastupa i u ovoj kampanji samostalno, da ovima sa svoje liste pokaže kako se to radi i ko je bio i ostao glavna zvezda, kojoj oni duguju svoje uspone i karijere.
I time i dalje ispoljava potpuno odsustvo smisla za promenu, a to znači i za političku realnost. Tadić, za razliku od Vučića, i dalje insistira da se nije promenio, da je on uvek bio u pravu, samo što su drugi napravili karidnalnu grešku jer to nisu uviđali. I zbog toga nas je i snašla vlast SNS. Tadić i dalje nudi koncept po kome je DS sve bolje radila od naprednjaka, a on sam sve bolje od Vučića. Naravno, i da je vlast izgubio kobnim spletom spoljnopolitičkih okolnosti, u kombinaciji sa izdajom u svojim redovima – što pripisuje Đilasu.
To je toliko promašeno i toliko ne prolazi u Srbiji, sem u uskom krugu istomišljenika, da se i Vučić smilostivio. Pustio je Gorana Vesića u finišu ove kampanje na RTS, zajedno sa Šutanovcem, Đilasom i neizbežnim Čedomirom Jovanovićem, ne bi li oni svi zajedno dobili koji procenat glasova više. Jer, ni Vučiću ne odgovara baš toliko slaba i razbijena opozicija, koliko god da vodi ultimativnu kampanju reizbora, a ne izbora. Nezgodno mu je i zbog međunarodne zajednice da ih toliko do nogu potuče, a i zbog svojih pristalica. Jer, kako će onda oni da vode političku borbu protiv gotovo nepostojećih političkih protivnika?
Da je Tadić uspeo da prevaziđe svoj karakter i da od svoje promene napravi priču za birače, kao što je uradio Vučić, mogao je da bude opozicija sa šansom da ugrozi SNS. Da recimo kaže, pogrešio sam što sam verovao Vučiću, mada bih i ja bio za Briselski sporazum, ili sad vidim koliko je bilo pogrešno donositi onakav Zakon o informisanju kao 2009. Međutim, on uporno i dalje insistira na tome da je stvarao najbolji politički svet od svih svetova.
Ali, nije to samo stvar njega i DS. Agonija te stranke direktno utiče na način i trajanje Vučićeve vladavine. Da bi se promenila vlast, a to ne mora da bude nužno smena, može biti i koalicija koja relaksira i ublažava napetosti na političkoj sceni, potrebno je da opozicija ojača. A da bi ojačala mora da se promeni, mora je preuzeti neko sa svežim konceptom. Đilas mora da se prema Tadiću odnosi slično kao što se svojevremeno Vučić odnosio prema Šešelju, u opozicionoj fazi SNS.
Redovni parlamentarni izbori su već za dve godine – svi koji spekulišu da će biti raspisani već ove jesni, verovatno se uzalud nadaju. Naprednjaci su ušli u fazu istrajavanja u mandatima, i tu ih mogu poremetiti samo spoljni pritisci, o kojima zasad nema nikakvih nagoveštaja, naprotiv, najuspešniji deo beogradske kampanje Vučić je vodio u Zagrebu i Berlinu.
Poštovani pre kontaktiranja najljubaznije vas molimo da se upoznate sa našom politikom o privatnosti.
Čudni su putevi povratka popularnosti: Nakon skoro četrdeset godina od origina...
Povod za mirne studentske proteste, koji se već tri meseca održavaju u vi&scar...
Važan je činilac koalicione produktivnosti još i stepen poklapanja cilj...
Banke, uključujući i njihovo poslovno udruženje, upadljivo ćute o najavljeno...
Najviše stranog propagandnog uticaja koji je širen u našoj ...
Plate zaposlenih u Srbiji među najnižima u regionu i Evropi Prose...
U svakom društvu, postoje teme koje se radije preskaču. Određen...
Cilj EU je jasan – neophodno je smanjiti zavisnost Evrope od Kine kada je ...
Na ulice Tirane je 13. maja izašlo više desetina hiljada ljudi koj...
U junskom istraživanju crnogorskog Centra za demokratiju i ljudska pr...
2025. Sva prava zadržana.
Zabranjeno je svako kopiranje sadržaja sajta.