Gospodine Biščeviću, mandat u Srbiji započeli ste u maju 2020, u vreme pandemije Kovida, a kako je u to vreme izjavljivao premijer Andrej Plenković, „Beograd je važan za Hrvatsku, treba da se pošalje jedan od najiskusnijih, ne samo hrvatskih nego i evropskih diplomata“. Koliko danas Hrvatska iskreno želi Srbiju više integrisanu ka EU i koliko joj u tome može pomoći, naravno pod uslovom da Srbija to iskreno želi – i približavanje EU i pomoć Hrvatske?

Odgovor će možda zvučati odviše izravan, možda i grub – dakle, dajte da uzvratim pitanjem: kome bi više odgovarala Srbija integrirana u Europsku uniju negoli Hrvatskoj? Sve drugo, u današnjoj slici Europe podijeljene i polarizirane, s potencijalnim novim crtama razdjelnicama, bio bi strategijski  i sigurnosni izazov. Kako bi izgledala sigurnosna karta ovog dijela Europskog  jugoistoka s Hrvatskom na jednoj strani i Srbijom na nekoj drugoj? Zar trebamo dopustiti da postanemo poligonom vojno-sigurnosne konfrontacije Istoka i Zapada? 

Pitanje je, dakle, pitanje za Srbiju - na Srbiji je da odluči o integraciji s EU, Hrvatska je otvorena i spremna pružiti podršku na tom putu, Hrvatska je spremna na suradnju, na dobrosusjedstvo, na ravnopravne odnose na načelu nemiješanja u unutarnje poslove…

Nije da nisu pokušavali da odnose poprave i Koštunica i Sanader, i Tadić i Josipović i Kitarović i Vučić. I ne samo oni. Ali su bilansi traljavi. Da li je nakon svih ovih godina jasno da cementirani ratni narativi trajno remete punu normalizaciju odnosa Srbije i Hrvatske?

Svakako. Davno sam rekao da mi živimo u paralelnim povijestima. I uvijek tomu dodajem neporecivu istinu – na kraju svega, ne mogu postojati dvije povijesne istine. A bez istine, teško da ima iskrenog i trajnog rješenja za te „cementirane narative“. 

Ovdje sam već dovoljno dugo da jasno vidim koja je cijena pokušaja da se održava „jedna istina“ koja se, da malo iskoračim iz diplomatskih obzira, svodi na odbijanje jasnog suočavanja s prošlošću. 

Mislim pri tome na unutarnji odnos snaga ovdje, na otpore promjenama koji se oslanjaju upravo o to recikliranje i održavanje narativa prošlosti. Pitanje je, naravno, za samu Srbiju, jer nitko na njega ne može odgovoriti osim Srbije.

Hrvatska proslavlja deset godina članstva u Evropskoj uniji. Premijer Andrej Plenković kaže da je članstvo u EU potpuno transformisalo Hrvatsku. Bili ste prvi hrvatski diplomat koji je imenovan ambasadorom Evropske unije, imate i to šire iskustvo. Ostvareni su svi glavni spoljnopolitički ciljevi Hrvatske (EU, NATO, Šengen, evro…) i s obzirom na sve to, u kojoj se meri Hrvatska oseća i dalje kao zemlja  „regiona“, ako u nedostatku boljeg termina tako zovemo prostor propale Jugoslavije?

Ništa bolje ne potcrtava značaj ovih navedenih, kako kažete, vanjskopolitičkih uspjeha Hrvatske od pogleda na današnju političku i geostrategijsku kartu Europe. Drugim riječima, pitanje je moguće i obrnuti: gdje bi Hrvatska danas bila, u ovim strašnim vremenima podjela, ratova i povlačenja novih crta podjele u Europi da nije ostvarila upravo te svoje ključne državne ciljeve, da se nije pridružila euro-atlantskoj zajednici slobodnog demokratskog svijeta? Bila bi točno tamo gdje se nalaze upravo one zemlje koje, spletom različitih okolnosti, nisu dio tog svijeta, koje su ostale u strategijskom vakuumu i koje su zbog toga danas izložene obnovljenoj politici uporabe gole sile, politici koja priziva podjele novih interesnih sfera, politici koja državama negira pravo na suvereno odlučivanje o vlastitim sudbinama i usmjerenjima ili su oko toga iznutra polarizirane. Hrvatska je, čak usprkos nametnutom ratu, već početkom Devedesetih, bila dio onih zemalja koje su se, poslije pada Zida i sloma komunizma, opredijelile za iskorak ka „svijetu Zapada“, kako bi se to danas reklo. Pogledajte sudbine zemalja koje to nisu učinile, koje su u tome omeli njihovi različiti unutarnji problemi ili pak promašeni odabir drugih ciljeva i prioriteta koji su bili različiti od post-komunističke tranzicije. U nekim od primjera, taj „promašaj povijesti“ danas se očituje u unutarnjim podjelama, stagnaciji, nedovršenoj borbi za nacionalni identitet…. 

Na žalost, kad spominjete „regiju“, doista je riječ o  gotovo neodrživom terminu – jer, razlike i podjele u smislu geopolitičke pripadnosti i političkih vrijednosti malo se gdje toliko očituju kao u toj „regiji“ koja, na žalost, još ne pripada istom geostrategijskom sklopu već je podijeljena: članice euro-atlantskih integracija, zemlje zamrznutih sukoba i zemlje „u vakuumu“. 

Regije su, u svijetu, u načelu, geografsko-politički prostori koji dijele iste ili slične sigurnosne, vrijednosne i druge standarde. U tom pogledu, nažalost, u ovom trenutku to nije slučaj s ovim dijelom Europe. Otuda i hrvatski strategijski cilj i interes: pripadnost svih zemalja ovog europskog jugoistoka istoj zajednici demokratskog svijeta. 

Prošle su tačno dve decenije od Samita EU u Solunu kad su zemlje Jugoistočne Evrope dobile evropsku perspektivu. Tada se čak govorilo o „regati“ ka EU koju će predvoditi Hrvatska, čak i o „paketu“ za članstvo u EU u kojem su Hrvatska i Srbija. To podsećanje danas zvuči prilično nadrealno. Koliko su ta obećanja iz Soluna  2003. u suštini ipak bila selektivna i nerealna?

U svojoj nedavno objavljenoj knjizi „Huligani, harlekini i ludisti“, koja se bavi slomom međunarodnog poretka unazad tri desetljeća, dotaknuo sam se i te teme. Jer, naprosto, ona je odviše važna za sudbine naroda i država s ovih prostora. Dijeleći u mnogo čemu razočaranja javnosti s dijelova ovih prostora, usporedio sam tekstove Solunske deklaracije i, nasumce odabrane, deklaracije sa summita EU – Zapadni Balkan na Brdu kod Kranja 2021. godine. Dvadeset godina nakon Soluna, znate li u čemu je razlika? U Solunu deklaracija govori o „perspektivama Zapadnog Balkana za članstvo u Uniji pod uvjetom ostvarenja reformi“…dok je na Brdu kod Kranja rečenica naprosto obrnuta: „pod uvjetima reformi potvrđuje se perspektiva…“. Dvadeset godina, ista rečenica čitana s dva kraja!!  Euro-skeptici uživaju, eto dokaza da smo odgurnuti, eto „potvrde da nas ne žele“, balkanski autokratsko-oligarhijski „praktičari“ također uživaju jer tamo gdje ta perspektiva ostaje pokretna meta, tamo  reforme možda i nisu nužne, pa izranja korupcija, populizam, autoritarnost, nacionalistički narativi. Ukratko „vrtnja u krugu“. 

Odgovornost je, drugim riječima, obostrana: Unija predugo nije prepoznala da se mijenja geopolitički krajolik i da Zapadni Balkan ne može i ne smije ostati još jedna „točka vakuuma“ na crti od Baltika do Jadrana, jer vakuum uvijek netko ispuni, političari Zapadnog Balkana, mnogi od njih…svakako previše njih, vidjeli su taj vakuum kao idealno okruženje za otklon od reformi, za odustajanje od vladavine prava, za jačanje grupnih, klanovskih i osobnih vlasti… 

Oseća li se Hrvatska još kao neka  „predstraža“ Zapada, što je često bilo opšte mesto u hrvatskom diskursu?

Vraćam se na spomenutu geopolitiku današnjice – nama je povijest ostavila u naslijeđe razlike u pripadnosti različitim političkim, kulturološkim, društvenim, vjerskim…. realnostima i „carstvima“ na razmeđi Istoka i Zapada. Otuda ta metafora o „antemuralis Christianis“… premda, ona danas nekog realnog uporišta u političkom životu Hrvatske nema, jer glavnina političkih snaga prepoznaje današnju geopolitiku, dakle i opasnosti koje bi proizlazile iz povlačenja neke crte razdjelnice u ovom dijelu Europe. Tko bi, u ovakvom svijetu, danas težio da bude „frontline state“!?.

Srbija i Hrvatska su izgleda propustile šansu da budu Nemačka i Francuska ovog dela Evrope, ili je to poređenje izgleda samo ipak bilo fraza, odnosno opšte mesto i poštapalica?

Moj će odgovor ponovo biti pitanje: zar stvarno mislite da bi njemačko-francuski „raprochement“ i kasnije zajedničko djelovanje na konačnom otklonu od polarizacija i ratova iz prošlosti bili mogući bez njemačkog prolaska kroz njemačku vlastitu povijesno-političku katarzu? Zar mislite da bi Japan iskoračio u modernu novu povijest, pa i u kategoriju gospodarske sile, da nije izvukao pouke iz vlastitog djelovanja u prošlosti? Jednostavno, sa starim prtljagom ne može se graditi nova budućnost države, niti trajno novi odnosi između država. 

Zvaničnici EU naglašavaju da EU nije kompletna bez zemalja takozvanog Zapadnog Balkana, ali sad se te zemlje maltene stavljaju u nekakav „paket“ sa Ukrajinom, Moldavijom i Gruzijom. Zar to u suštini nije deprimirajuće za Zapadni Balkan u pogledu perspektive članstva?

Svakako, suglasan sam, sjećam se i sam koliko je deprimirajuće po nas u Hrvatskoj bilo razdoblje kad smo nailazili na otpore otvaranju pristupnih pregovora, kad su razne prijestolnice tražile alibije u, primjerice, tzv. zamoru materijala, dakle navodnom zamoru europskih birača od proširenja, kad je prevladavala logika „onaj prvi val smo pustili, ostali neka čekaju“  itd. Ali, nije nas to obeshrabrilo, samo smo snažnije zapeli. Politička depresija lako postane alibi za unutarnju stagnaciju… uostalom, upravo zbog toga dio zemalja Zapadnog Balkana de facto stoji u mjestu već godinama. 

Bilanse jugoslovenstva znamo, ali da li je moguće ono što ja zovem „prosvećeno anti-jugoslovenstvo“ i može li to biti alterantiva stalnim tenzijama na bazi neprevladane prošlosti i propalim politikama takozvanog pomirenja?

Nisam siguran da razumijem što bi sadržajno značilo „prosvijećeno anti-jugoslavenstvo“…osim ako ne podrazumijevate jedan racionalni odnos spram Jugoslavije kao povijesne činjenice, umjesto nerijetkih ishitrenih priča o „tamnici naroda“, umjesto apriornog negiranja svih aspekata i sastavnica tog dijela naših prošlosti…koje su, iskreno rečeno, ipak omogućile razvoj, modernizaciju, čak i postupno izrastanje mnogih elemenata građanskog društva, pod neporecivo tvrdom kapom komunizma…Drugim riječima, različite povijesne etape oblikovale su različite geopolitičke konfiguracije u ovom dijelu Europe, ali ono što je nekad bilo prihvatljivo u polariziranom istočno-zapadnom svijetu danas se oblikovalo u novu političku konfiguraciju i traži novi odnos, nova razumijevanja.

Kako se za sve ove godine ne smanjuju bar neka od famoznih „otvorenih pitanja“ između Srbije i Hrvatske iako zvaničnici najavljuju stalno rešavanja bar nekih od njih?

Opet se vraćam na priču o spremnosti na novi tip odnosa i na priču o staroj prtljazi. U znatnom, ako ne i prevladavajućem dijelu ovdašnjeg javnog života, napose političkog, još uvijek prevladavaju stereotipi, još uvijek se u odnosima s Hrvatskom traže neki „ispušni ventili“, obnove starih narativa otežavaju racionalan razgovor o otvorenim pitanjima, održava se atmosfera nepovjerenja…

Teško je očekivati napredak, svim pokušajima usprkos, ako se svako malo pojavi neka „stara priča“ koja stvari vrati na početak 

Teško je očekivati napredak, svim pokušajima usprkos, ako se svako malo pojavi neka „stara priča“ koja stvari vrati na početak – vidite, ne želim pretjerivati, ali premijeri Plenković i Brnabić sjednu, otvore vrata za  neki mogući konkretan dijalog, kad eto vam neke Deklaracije o granicama srpske književnosti! Slučajna podudarnost? Ili namjerna obnova tih iracionalnih narativa… iracionalnih, jer ne znam i naprosto ne vidim kako se neka književnost može geografski ograničiti… kako bi se iskazalo upozorenje i protivljenje eventualnom iskoraku ka dijalogu? I opet se vraćamo na unutarnje odnose ovdje.

Andrej Plenković je u junu ove godine bio prvi put u Srbiji, ali samo u Subotici na otvaranju Hrvatske kuće. Kako objašnjavate situaciju da hrvatska zajednica u Srbiji i srpska u Hrvatskoj imaju mnogo bolje odnose nego što ih imaju zvanična Srbija i Hrvatska, i da dve zemlje u čijim su vladama ministri lideri nacionalnih manjina (Žigmanov i Pupovac) imaju tako loše odnose, što je ipak prilično paradoksalno?

Prije svega, ako su i kad su međudržavni odnosi na „točki stagnacije“, onda je svakako korisno i moguće čak i poticajno da vodstva dviju nacionalnih manjina u dvjema državama dobro surađuju, da na stanovit način „otvaraju vrata“. Ali, istodobno, budimo realni… riječ je o odnosima i suradnji vodstava dviju zajednica. Sami pripadnici dviju zajednica, s obje strane, iskreno govoreći, nisu osobito aktivni sudionici tog procesa kojeg predvode vodstva….čini mi se da će za takvo što trebati vremena i oko toga treba biti realan. A paradoks o kojem govorite vjerojatno proizlazi iz proste činjenice da gospoda koju spominjete ne djeluju u  jednakom domaćem, unutarnje-političkom miljeu.   

Bolje odnose od Srbije i Hrvatske imaju i Srbi i Hrvati u Bosni i Hercegovini? Bili ste i glavni sekretar Veća za regionalnu saradnju (RCC) u Sarajevu (2008–2012). Kako ocenjujete stanje dejtonske BiH i izdržljivost dejtonskog mira?

Na žalost, ključni izazov i problem Bosne i Hercegovine je i dalje nemogućnost rješenja „enigme tronošca“ – znate i sami, tronožac stoji samo kad su mu sve tri noge na zemlji, maknite jednu, tronožac pada, gubi ravnotežu, otklanja se u lijevo ili desno, jednu ili drugu stranu…

Nije, naravno, problem prevesti ovu metaforu u aktualne političke odnose. Koji, koliko god mi govorili da su „aktualni“, nisu neka osobita novost u BiH, jer je od samog vremena raspada bivše jugoslavenske zajednice, koja je bila svojevrsni „štit“, kao zaštitna ljuska školjke oko BiH…da je došlo do jasnog i otvorenog sukoba različitih koncepcija: unitarni, separatni i federalni. Dvojbeni bošnjački unitarni koncept…dvojbeni, jer je u praksi podrazumijevao dominaciju najbrojnije nacije…separatni srpski model kao, u blažoj varijanti, reakcija na taj unitarni koncept, ali u oštrijoj analizi kao dio izvornog velikosrpskog ujediniteljskog projekta i, na trećoj strani, hrvatski federalistički pristup. Ništa tu Dayton nije razriješio, trideset godina kasnije te suštinske, korjenite razlike ostaju. I ostat će, ako smijem biti izravan i „politički nekorektan“, sve  dok se u BiH ne ponovi njena povijesna sudbina: da o njoj odlučuju velike vanjske sile u sklopu svojih političkih trgovina.   

Da li je nerealno očekivati ipak malo više senzibiliteta Hrvatske prema značaju Kosova za Srbiju i Srbe?

Ne može se poreći da Hrvatska posjeduje određenu, odgovarajuću vrstu senzibiliteta za to pitanje…uostalom, formalno i na političko-diplomatsko razini, uvijek smo se zalagali za političko rješenje tog dijaloga i tog odnosa općenito, svjesni i povijesnih dimenzija, za neki tolerantni kompromis. 

Istodobno, znate, treba biti svjestan da načelo poštivanja teritorijalnog integriteta nije, kako se kaže, „Božićno drvce“, pa  se nešto može ponekad i ponekomu pokušati uzeti, a nešto se ne smije dirnuti. Ne govorim o nikakvom mentalitetu „osvete“, jer nije samo Hrvatska priznala Kosovo, već i deseci i deseci drugih država koje nisu imale iskustva s politikom ovdašnjeg režima u Devedesetima. 

Dodajem i sljedeće: kosovsko-srpski odnosi ne počinju Devedesetih, korijeni sežu duboko u povijest…. tu čak, povijesno gledano, nema, iskreno, posve nevinih ni na jednoj strani. 

Naravno, na Srbiji je da odabere dalekosežnu strategiju koja će omogućiti  mir, stabilnost i razvitak Srbije, možda i bez unutarnjih sporenja koje, dijelom i zbog Kosova, koče takav scenarij.  

Dobro poznajete post-sovjetski prostor. Bili ste hrvatski ambasador u Rusiji (1997–2002). Organizovali ste prvi susret tadašnjeg ruskog predsednika Borisa Jeljcina i Tuđmana. Bili ste čelu tima OEBS za nacionalni dijalog u Ukrajini i šef delegacije (veleposlanik) EU u Tadžikistanu. Kako ocenjujete trenutni kontekst  rata u Ukrajini i dosadašnje njegove posledice?

Nema nikakve dvojbe da je ruski agresivni napad na Ukrajinu, temeljen i „opravdavan“ de facto revanšističkim premisama re-sovjetizacije i mitologijskim anti-zapadnim „ideologemima“, zadao najveći i najteži udar smislenom međunarodnom poretku nakon Drugog svjetskog rata. Svi nosivi stupovi tog poretka su potpuno porušeni. Tragedija je tim već što do nje dolazi jedva trideset godina nakon što smo se, da kažem narodski, svi veselili i zajedno radovali „novom svjetskom poretku“ bez konfrontacije, s dijeljenim istih vrijednosti, s Rusijom kao aktivnom i ravnopravnom sudionicom takva novog svijeta… Na žalost, Rusija je odabrala drugi put, put konfrontacije ne samo s Ukrajinom, već sa ukupnim sustavom demokratskih vrijednosti slobodnog svijeta. 

Posljedice? Prije svega, dugotrajni sukob – ovo je rat koji nijedna strana ne može dobiti, niti smije izgubiti. Tko riješi tu enigmu, Nobelova nagrada! Drugo, na djelu je gotovo otvoreni političko-civilizacijski sukob: demokracije - diktature, vladavina prava – vladavina džungle… Treće, tzv. side-effects tog sukoba  izravno se odražavaju na sudbine cijelih naroda i država u kojima nužnost opredjeljivanja i „svrstavanja“ nije uvijek jednostavna, nerijetko je i opasno bolna.

Imali ste zapaženu novinarsku karijeru. Između ostalog, bili ste politički komentator i glavni i odgovorni urednik zagrebačkog “Vjesnika“. Mislite li da je tehnološka revolucija u medijima donela više štete ili koristi? U ono analogno vreme kao da nije bilo ovoliko fejk njuza?

Evo, u nastavku ove priče o Ukrajini…koliko mi u svakodnevnom praćenju vijesti, zapravo znamo što se tamo događa? Mogu li vjerovati svakoj vijesti koju pročitam? Ne mogu, jednostavno ne mogu jer mi je jasno da su one danas proizvod u kojemu ima i špijunaže i propagande i trivijalne zabave …svega. Osim toga, u analogno vrijeme komunistička ideologija bila je sposobna „oprati mozgove“, usuđujem se reći, manjem broju ljudi nego li ova smišljena socijalna lobotomija koja počiva na tzv. novim medijima i na njihovim rijaliti programima koji, u zastrašujućem razmjeru, postaju izravni instrument smišljenog orvelijanskog upravljanja društvom, u nekim primjerima čak i od strane državnih aparata.

Hrvatski spasioci spašavali su ljude u poplavljenom Obrenovcu 2014. godine, pred ambasadu Hrvatske u Beogradu dan posle velikih zemljotresa 2020. došli su brojni građani nudeći pomoć. To nisu usamljeni primeri. Dobro, ne treba njima nivelisati prošlost i neutralisati sećanja na ratna stradanja, ali zašto ovi primeri ne ostavljaju jači trag u poboljšanju odnosa Srbije i Hrvatske?

Suglasan sam, premda pojedini iskazi humanosti nisu i ne mogu biti anestetik za sve što se događalo u prošlosti i za ratna stradanja. Hoću reći da ljudska dimenzija odnosa ne služi zaboravu, ali pomaže iscjeljenju, okretanju budućnosti. Zašto to nema snažnijeg odraza na odnose država…pa, vjerojatno zato što su ti odnosi nalik piramidi…što niže idete, od vrha ka postolju, odnosi su bolji. Nije rješenje, ali nije ni zanemarivo.